O da! Naravno, nemamo aparat pri ruci, pa ne možemo slikat, al kupili smo ventilator. Ustvari, kurac kupili, kupio ja. Al ajde, kao, kupili smo ga. Glavno da je bio dovoljno jeftin (cca. 80 kn), da je na toj visini da mi piri direkt u leđa i glavu i da ima promjer 40 cm. E tako

Nismo se ni nadali da ćemo dobit tog trećeg cimera, al bilo je toliko vruće da nije bilo za vjerovat…još smo mi sebi stavili alu-folije preko prozora, al onda dok je stalno zatvoreno, nema zraka u sobi, smrdi, ustajali zrak…fuj.
I ovaj tjedan cimer otišo doma, a ja ležim u sobi…vruće je…ako otvorim prozor, bit će još gore…nema zraka, ne mogu propuh napravit, ništ…
I sine meni ideja! Ventilator! I tako, odem ja s frendicom u trgovinu, uzmem ventilator i u dom da ga složim. Složio ga i sad radi ko lud, stalno se vrti! Super stvar nema šta.

Tako da sada vidite da u biti ja nisam tako loš cimer kako se činim preko ovog bloga, jer, malo koji cimer (uključujući mog) bi tako kupio ventilator svom cimeru da mu ne bude vruće, hehe

To je bilo to što se ventilatora tiče…od ostalih stvari, moram napomenuti da ja i cimer jako destimulativno djelujemo jedan na drugoga. Pogotovo što se učenja tiče, nikak da krenemo.

Učili smo tak za ispit iz statistike.
To je izgledalo otprilike ovako: Dan nam počne u podne. Dignemo se, mamurni obojica, sjedamo svaki za svoj kompjuter, i onda brzinski pregled po forumima i blogovima, pa na ručak.
Na ručku se zadržimo cca. sat vremena. Vratimo se u dom, pa odma za kompjuter, onako, dovršit svoju dnevnu internet dozu. U mom slučaju, moja internet “sesija”, znači, ono, početna, full, traje 2 do 2 i pol sata. Kod cimera isto tako. Ovisni smo o internetu toliko da ne znamo više ni kako zvučimo, jer najviše komuniciramo prek ICQa. Žalosno, a?

Nakon velikog broja prenesenih megabajtova, mogli bi pogledat neki film. Hopa, ajmo rovarit po mreži, da vidimo šta nismo gledali. A ako smo baš lijeni (nedjelja), onda pošaljemo broadcast poruku svim userima na mreži da nam vele koji je film dobar

Pogledašmo film, i nakon filma, pogled nam pada na sat. MILANE JEBOTE; PA VEĆ JE ŠEST POPODNE! PA KAD ĆEMO UČIT!? A Milan odgovara: Budemo!
A ja vjerujem Milanu, mom cimeru, pa ono, budemo, ak on kaže da budemo, onda valjda budemo

Uglavnom, dan nam tako prođe da ne znamo ni sami kako. Ali da bi učili malo - ne. I tako je došao vikend pred ispit, moramo učit, al da…stignemo mi
Dođe nedjelja, e sada bi već bilo krajnje vrijeme. Ja ugasio kompjuter, sjeo vježbat zadatke iz statistike, a cimer lego na krevet učit teoriju.
Odma prvi zadatak nisam znao rješit, pa sam odustao. Na minutu. Cimer isto tako otprilike.
I tako prođe i nedjelja i dođe ponedjeljak. Došli mi na ispit, pisali, i cimer ode doma. Veli da se nada prolazu, dobro je napisao kaže. Ja si mislim, ono, nemoguće, al ajde…
Došli rezultati, hehe, i vidi čuda, nema ni mene ni cimera na listi za prolaz
Nazovem ja cimera, velim mu, kao, ono, pali smo jebiga, a on u čudu “PA KAK?”…e…

Zato, ako ćete ikad živjet s cimerom, pokušajte jedan na drugoga djelovat stimulativno. Dogovoriti se da idete zajedno učit, i da učite u komadu ono, par sati. I onda pol sata pauze, pa opet. Jer ovo dok jedan sjedne za kompjuter, sjeda i drugi i tu nema lijeka, to je tak, nažalost.
Treba djelovat jedan na drugoga, makar mu morali isčupat kabl iz komjutera

Jer upravo ista stvar se i sada događa, u ponedjeljak imam jedan od jačih ispita, a ja nisam ni U od učio
Al budem sad, napišem post pa idem.

Eto. To bi bilo to šta se dogodilo novoga, drugo nema ništa posebno…barem ne nešto što bi trebalo staviti na blog, jel…
Idem sad učit, treba za ponedjeljak naučit…ajde zdravo!