Da. Arhitekture računalnih sustava, predmet s druge godine. Jučer sam imao komisiju, pismeni sam pisao i prošao. Došao na usmeni i pao.
Sad će bit kao da se izvlačim, ali - baš su me potrefila kriva pitanja. Znao sam veliku većinu ostalih pitanja koja je profesor postavljao, ali baš moja ne. Kad god bi nekog kolegu ili kolegicu pitao pitanje, tog trena (baš tog trena, čim je završio s pitanjem, jer znam, shvaćam o čemu priča) je glas u meni vrištao odgovor! Htio sam se ustati i iz očaja viknuti profesoru da ja znam odgovor, odgovorio bih mu na to pitanje, i još bi detaljno objasnio i povezao s pitanjem kojeg je postavio prije! Ali ne - on mene pita o protočnosti i zakašnjelom grananju. Baš ono šta neznam. Gad demit.

Jebiga (skjuz maj frenč), al valjda je tak moralo bit. Zanimljiv je bio to dan, ujutro sam se ustao, otuširao, i otišao na faks na usmeni za jedan drugi kolegij. Položih s ocjenom dobar (3). Okej.

NERVOZA

I onda je došlo vrijeme da se čeka usmeni iz arhitektura. Sjedio sam na klupi ispred dvorane, i držao skriptu u rukama. Sav sam se tresao. Glava me počela boljet, kad bi se malo okrenuo, odmah bi mi bilo onak mučno i zavrtilo bi mi se.
Kiselina u želudcu me mučila, i ko šećer na kraju, sralo mi se ko nikad! Znoj neću ni spominjat, hladni znoj na dlanovima, onak, mokar ko miš.

Sjedim, čitam skriptu i tapkam prstima. Tapkam i nogama, tresem ih onak, oslonjene na prste i tresi :)
Gledam lijevo, gledam desno, slušam ljude oko sebe. Dolaze frend i frendica, sjedaju pokraj mene i ja pucam, nemogu više ni učit, niti gledat te fakin materijale, ni ništ. Blokada mozga, sve je stalo i neznam više ništa. Panika lagano hvata. Nikad nisam shvaćao ljude kako mogu biti nervozni pred neki ispit, postanu zombiji, moja bolja polovica i povraća od muke…ali danas mi je postalo jasno :)

DEATH WALK

Konačno, ušli smo u dvoranu. Frend je predložio nek sjednemo u prvu klupu, da čujemo šta profesor pita. Na kraju je usmeni ispao takav da je profesor svima na papir zadao po jedno teorijsko pitanje, pa kasnije dođe kontrolirat.
I konačno, ušli su profesor i njegov asistent. Vidim, asistent nosi u ruci prijavnice za komisijski ispit, studenti imaju na klupama indekse, papir i olovku i svi su u neizvjesnosti. Osim onih koji su imali upis ocjene ;)

MUKA

Profesor je počeo dijeliti pitanja. Mene je zapalo zakašnjelo grananje. Nisam znao šta je to, nažalost. Ali nisam mogao ne čuti kako kolegica nije znala na šta procesor postavlja adresu memorijske lokacije, ili kako kolega ne zna što znači RISC, a što CISC, ili kako treći kolega nije znao da stog raste prema padajućim adresama, ili kad ne zna koja arhitektura ima varijabilnu duljinu instrukcije, pa ljudi ne znaju adresne prostore, ne znaju osnovne stvari! A ja umirem, vrištim, znanje iz mene želi iskočiti (ala sam pjesnički nadahnut ;) )!!!

Ništa, dobivam drugo pitanje - protočnost. Hvala kurcu, pomislih, ima nade za mene. Počnem crtat Ganttov dijagram protočnosti, kad profesor meni iza leđa - Ne kolega, to nije to, ne tražim to.
Naravno, nisam znao šta traži. I kad mi je kasnije objasnio, opet nisam znao.
Ali bitno da kolega nije znao čemu služi i što radi nop instrukcija, a ja sam znao. Čak sam napravio i taj potez i u odgovor ucrtao gdje se koristi nop-oblačić.

PRESUDA

- Kolega - reče mi profesor - to nije ništa. Morat ćete ponovno upisati predmet. Žao mi je.

Kad je to rekao, došlo mi je da mu odvratim kako smatram da znam za ocjenu dovoljan i da želim druga pitanja (jer neki i jesu dobivali po puno više pitanja, izvlačio je odgovore iz njih i odgovarao umjesto njih…)
Nije bilo baš lako gledati kako ti crvenom olovkom na papir upisuje 1 i zaokružuje ju, onako, definitivno, i uzima papir sa sobom.
Ja sam samo spakirao olovke u torbu, ustao se, kulturno rekao “Doviđenja” i izašao iz dvorane. Osjećao sam se…neznam. Glupo.

Vani su me frendovi čekali, i nisu ni vjerovali u početku da nisam prošao. Ono, pad godine jebote. Prvi put u našem društvu, onak, prvi put da se to stvarno dogodilo. Nije to bio još jedan nepoloženi ispit ili loše riješen kolokvij. Pad godine.

Otišao sam obaviti onda neke stvari u referadu, i krenuo doma. Nazvao sam putem mamu i javio joj loše vijesti. Jebiga. Osjećao sam se kao da sam svoje doma razočarao. Ono, sve super, druga godina studija se privodi kraju, al na kraju - kita.
Baš sam se osjećao usrano na putu doma. Kupio sam si od muke dva bureka, dvije krafne, pecivo i coca colu. Baš je bilo teško. Ono, sjediš za papirom, neznaš ono šta te se pita, gledaš u prazno. Znaš da ćeš past, samo čekaš taj trenutak. I onda se poslije osjećaš…glupo.

Glupo, posrano, propalo! Neznam kakvi su mi sve osjećaji prolazili u tih 10-15 minuta što imam do doma, knedla u grlu cijelim putem, al sam izdržo da od muke ne proplačem. Tad sam se sjetio i da sam zadnji put plakao kad me cura ostavila :)

SMIRENJE

Onda sam došao u dom i sjeo za kompjuter. Počeo jest burek. Čuo se sa curom. Malo smo popričali, a onda sam odlučio otići spavat. Popio sam tabletu za živce, inače ju pijem navečer prije spavanja, al morao sam se smirit. Popio i legao spavat. Al dva bureka, krafna, pecivo i pol litre kole mi nije dalo da zaspem, već me proteralo na wc :)
Časkom sam otišao do kioska da si kupim nešt za čitat (BUG) i kad sam se vratio - posro sam se. Ah…istinsko smirenje, lol :)

Tokom dana sam se još malo izležavao i tako se smirio uglavnom. Sad je sve kul, sve pet. Jebiga, pao sam. Moralo se dogodit valjda. Ja vjerujem u sudbinu, vjerujem da sve ima neki svoj cilj. Nisam ja uzalud pao sad. Već će se to pokazat. Iako bih radije da nisam pao :)

Uglavnom - jedno jako gorko iskustvo. Nebih ga poželio ni najgorem neprijatelju. Prošle godine sam isto tako imao usmeni, ali je bio trivijalan. Ni jedan ispit do sad nije bio tako…ozbiljan, oštar? Ljudi koji su iz pismenog imali 5, jedva su se izvukli s dvojkom. Bilo je i slučajeva gdje su ljudi s trojkom popadali. Ali opet, bilo je i slučajeva gdje su ljudi zadržali svoju ocjenu iz pismenog, ili gdje su sa negativne ocjene dobili pozitivnu. Bilo je svčega, ali meni - sve, samo ne ugodno. Nikad više, nikad rokove turistički trošit, nikad nepripremljen ići na ispit. Nikad više!

Vidjet ćemo šta će biti dalje. Al ima da rasturim sad arhitekture, s 4 ili 5, manje ne prihvaćam!