Jučer smo završili sa izradom novog, sedmog broja Studentskog Lista. Dva dana smo radili taj DTP, već nam je InDesign na uši izlazio. Baš je sjebano (ekskjuz maj frenč) radit tak neki projekt, a da nisi ni plaćen za to, ni nešto posebno motiviran. Zapravo, manjak motivacije dolazi od toga što se naša DTP ekipa zapravo svela na jako mali broj ljudi, tako da nas par radi ogroman posao. A to je teško, već ti mozak spava, nemaš smisla za štoseve i humore i fore, jedva čekaš da ideš spavat.

Pogotovo kad te još tjeraju da radiš, svaka čast našoj glavnoj urednici, uspjela me nagovorit da u jednom popodnevu napišem jedan članak, kojeg možete dolje pročitati, a koji se bavi temom studentskog standarda u Varaždinu. Članak je zamišljen kao tema broja :happy: :)

Uglavnom, novi broj je dovršen i u tiskari je, tiskamo 700 komada ovaj puta, moramo par poslati i u Zagreb, udruzi eSTUDENT s kojom započinjemo suradnju, a ostalo ćemo dijeliti na Kickoff-u koji bi trebao biti 11. prosinca 2007., ali nisam još siguran u koje vrijeme će se održati.

Još jedna jako bitna stvar: jučer dok sam pisao taj članak o studentskom standardu, uleti mi u sobu glavna urednica i kaže:

Štef, ajde, za 15 minuta ti bude HRT došao snimit sobu!

Ja onak, wtf, al dobro, odnesem smeće, malo sredim, i evo, ulazi neka gospođa, za njom kamerman i još jedan lik. Oni bi malo snimali i nek ja sjedim za kompjuterom i tipkam nešto. Ok, nema problema, već sam imao takve sessione :)
Kad su završili sa snimanjem, pitam ja o čemu je prilog, kad ono (ironije li) - o studentskom standardu :)
Lijepo, rekoh, ja pišem članak o tome za Studentski list, tutnem ženskoj dva primjerka prijašnjih brojeva što sam imao sa strane, malo se izreklamiram, i pitam ju kad će to bit na TV-u, da znam reć starcima da gledaju :)

Kad veli ženska meni - večeras, na prvom programu, u Dnevniku! WOW :)
U 19.30 sam sjeo u čajnu kuhinju, tam imamo TV, i ajmo, gledat mene. I počne prilog o tome kak je sve poskupilo, struja, plin, i kako će i studentski domovi vjerojatno tražiti poskupljenje, kad ono, ja na Dnevniku :)

Nakon što je završio prilog, dođe mi SMS od frenda iz srednje “hahahahaha, FACO” :D
Na skype-u me isto čeka pozdrav od susjeda mog iz Grubišnog itd. Zapravo, fora je bio ne toliko taj osjećaj vidjet sebe na TV-u, makar i u Dnevniku, nego ono, što znaš da svatko tko je gledao taj Dnevnik me vidio :)
Baš mi je bilo drago kad sam dobio te SMS-e :)

Pokušat ću nekako doći do te snimke, pa ju staviti na YouTube. Ne, uopće nisam ego manijak :)
A sada, klik na link i čitajte članak iz Studentskog lista…

Moj prijatelj žohar iliti gdje ću nagodinu jesti?

Dok sam išao u osnovnu, tamo negdje pred kraj, trebalo je donijeti važnu odluku. Upisati gimnaziju u mom mjestu, još četiri godine ostati doma, proživjeti onaj ludi period sa roditeljima, koji će te stalno nadgledati dal učiš, ili otići u neki drugi grad, upisati neku strukovnu školu i živjeti u domu/stanu.

Ja sam otišao u drugi grad. Dobio sam mjesto u domu i započeo svoje srednjoškolsko doba. Mojim roditeljima je to bilo posebno drago, vele, jer sad dok dođem u taj grad, poznam ljude, a upoznao sam i hrpu drugih ljudi koji su živjeli u domu, ali su iz svih krajeva lijepe nam naše.

Čak i sad, evo, treću godinu živim u Varaždinu, dolaze brucoši koji znaju profesore iz moje škole, poznaju moje bivše cimere i slično.

Shvatio sam tek pri kraju srednje koliko je zapravo dobar život tak negdje dalje. Stekneš prijatelje, što prave, što poznanike, ostvariš neke kontakte, upoznaš neki drugi način života. Znao sam da će me to isto čekati i u Varaždinu, slična iskustva. Tako sam upisao FOI.

Kad sam došao, upoznao sam cimera, nakon njega, upoznao sam par ljudi na faksu, pa još pa još. Pa sam počeo raditi za STAK. Pa sam tu upoznao puno ljudi. Čovječe, koliko ja ljudi poznam 
No, nije da poznam samo ljude. Imam ja i drugih prijatelja koje vidim tu i tamo. Radi se o mom prijatelju žoharu i njegovoj veseloj družini.

Naime, vjerujem da ste ih i vi vidjeli. Šetaju se, malo po podu, može ih se vidjeti i na onom izlogu gdje stoji hrana i svuda okolo. Mislim, hello! Shvaćam ja situacije da se može nešto provući u kuhinji i sve to, ali da mi žohar hoda po hrani, to mi baš nije prihvatljivo niti higijenski! A tko ne vjeruje, ima fotografije negdje na FOI Forumu.

Još jedna stvar na koju sam naišao tokom svog hranjenja u jednom restoranu koji se nalazi tamo iza fakulteta, jest kamenčić sa ceste! U rižotu! Ajd da smo jeli ne znam, fazana, pa nađem sačmu, to se događa i to je normalno, ali šta kamenčić s ceste radi u mojoj riži? Prijatelj je jeo zelenu salatu i unutra našao onaj komad paprike sa košticama :\

Mislim, da se razumijemo, ja nisam izbirljiv što se hrane tiče, i nisam ni nešto posebno gadljiv, ali neka osnovna pravila bi se trebala poštivati… Osim ako u kuhinji tog restorana ne kuhaju žohari, kao što su štakori kuhali u onom crtiću 

Još jedna stvar koja užasno zna smetati studente, jest dok vikendom moramo jesti uz nekakve svatove ili obiteljske fešte. Naime, taj konkretni restoran je podijeljen u dva dijela, onaj za studente, i onaj za regularne goste. I onda kad su takve fešte, mladenci/krizmanici/krštenje/bilošta zauzme dobar dio restorana, pa mi studenti nemamo gdje sjediti i gužvamo se. Naravno, restoran mora zaraditi, ali dajte, pa ne mogu nam uzeti pol restorana 
Nedavno su maknuli par stolova koji su bili za 5-ero ljudi, komotni, a sad su sve postali obični stolovi, gdje ne mogu sjesti četiri studenta s tacnama, jer ne stanu 4 tacne na stol.

Da ne govorim o odnosu zaposlenika (čast izuzecima) i nas studenata. Za njih smo mi „studenti“, najniži oblik života, i vrlo vjerojatno nebitan dio života restorana. Iako baš studenti čine barem 80% prihoda cijelog restorana…
Sjećam se da mi jednom konobar nije htio dati krišku limuna da si stavim u sok, jer eto, limun je za goste „a la carte“. Ma nabijem ti gosta…
Zašto smo mi studenti drugačiji? Zašto smo odvojeni? Zašto ljeti ne mogu sjest na njihovu terasu, kada već postoji i dok je prazna? Zašto se ne želi miješati studente i goste? Čovječe, stvarno se zapitam u kakvoj ja to zemlji živim, u kakvom gradu? Varaždin mi je super grad inače, ali mu ne ide u prilog to da se hvali kako je to grad mladih i grad studenata, a u restoranu nas se odvaja kao da smo gubavci.

Jer realno gledajući – svi plaćamo istu cijenu. Razlika je samo u tome što gost plaća punu cijenu, a mi kojih 25%, dok se ostatak skida s iksice. Ali sa gledišta restorana, oni dobiju iste novce.

Kad već spominjem novcee – jeste li primijetili (ili se to samo meni čini) da su poskupili neke stvari? A porcije su manje. Dok su ćevapi recimo, ili riblji štapići, dobijem 4 ćevapa! Pa to pod zub stavim, a ne da se najedem od toga! Salate – svi se sjećamo da kada se u tom čuvenom restoranu uvela ova linija (za one koji ne znaju – prije su konobari nosili hranu, ali o tom u nekom drugom članku), salata (jedna) je išla na tanjurić, a salata (dvije) u zdjelicu. Sad više nema zdjelica, samo su tanjurići. Pa onda blagajnica fino po svojoj osobnoj procjeni ocjeni jeli to jedna ili dvije salate. Naravno, najčešće krivo procjeni, pa dva lista zelene salate naplati kao dvije salate. Kul.
Ne, nisam sitničav oko novaca, neka naplati i tri, ali ono…princip.

(Koje li ironije, taman kako pišem članak, dolazi mi HRT ekipa u sobu i snima. Pitam ih kasnije kad će to bit i gdje objavljeno, kaže gospođa, Dnevnik, danas, snima se prilog o studentskom standardu…lijepo, rekoh, i ja pišem na tu temu  op. a.)

No dobro, ne zamaram se previše oko tih problema, jer nagodinu ih neće biti. Naime, prema mojim informacijama, taj restoran se nagodinu ruši. Ostat će nam jedan restoran u gradu i jedan malo dalje. Super. Jedva čekam da dođem u red, pa ću još više jedva čekat da dođem do blagajne. Što više student može poželjeti? Restoran u sklopu studentskog doma? Ma dajte, šta će nam to? Pa najmanji problem se prošetati do grada ili do neke trgovine i ostavit tamo novce. Toga je svjestan i naš Rektor i Sveučilište, jer:

Rektor je objasnio strukturu kredita koje je Sveučilište dobilo (358 milijuna kn) te je napomenuo da u tim sredstvima nije predviđena gradnja nijednog restorana u Hrvatskoj…(dio iz Zapisnika Upravnog vijeća SC Varaždin)

Žao mi je što nemate svi prilike pročitati taj zapisnik, ja sam imao tu privilegiju, i mogu samo reći da svaka čast dr. Čehoku, dr. Hutinskom, dr. Hunjaku, ravnatelju SC-a Kekiću i upravitelju doma Milijašu, Grad Varaždin je poklonio zemljište za izgradnju menze iza doma, oslobodio je naš SC komunalnih doprinosa, sva dokumentacija je pripremljena, priključci na struju, vodu i plin su plaćeni, ali uzalud sve to kad Sveučilište nema sredstva i kad je sve metropolizirano. Novci se šalju u Mostar, a ne mogu se poslati u Varaždin. Postavlja se pitanje – zašto nismo ravnopravni sa studentima (istog sveučilišta) u Zagrebu?
Kako trenutno stoje stvari, menze bi moglo biti, ali ne kao projekt Sveučilišta, već kao projekt javno-privatnog partnerstva Grada Varaždina.
Svaka čast Gradu, Sveučilište – buuu!
Preporodio sam se dok sam u bio nekoliko puta u zagrebačkim menzama, bio sam u SC-u, na Cvjetnom i na FER-u. Tamo se fino jede, izbor je povelik, i dobije se sve gotovo. Nema šanse da vam zaračunaju dvije salate. Hrane ima. Neki dan sam išao na ručak, nije bilo zagrebačkog više. Jel toliki problem viknuti u kuhinju „treba još zagrebačkih!“? Nije. Ali, ha, treba se prošetati ili malo izderati.

Još jedna stvar koja me zanima – što je to „gulaš pivski“? Meni to piše na svakom računu umjesto šampinjona, umjesto sarme i umjesto nekih odrezaka. Zašto ja plaćam gulaš pivski, kad ne jedem nikakvi gulaš? Zašto mi se ono pecivo s hrenovkom naplaćuje kao nešto treće?

Još jedna „higijenska“ stvar je bila kada je kuhar iz kuhinje došao do linije, i golom rukom uzeo dva komada mesa iz onih posuda, i lagano se odšetao u kuhinju. Jel to bilo za njega ili za nekog regularnog gosta, ne znam. Ali nije mi se svidjelo.

Sve me zanima kako će to biti nagodinu. Kako će to izgledati nakon 5, 10 godina….mene tada neće biti u Varaždinu (valjda  ). Studentski dom će nadam se biti proširen prema planovima koji su priloženi ovdje u članku, studenti će moći jesti u studentskim menzama, gdje neće morati trpjeti „miješanje“ sa regularnim gostima, gdje neće morati gledati nečije krstitke ili svatove, već neku tamo curu ili dečka, svakom po volji 

Nadam se da će studenti moći normalno jesti, a ne čekati na ulici u redu, koji doslovce naraste toliko da zablokira ulicu. Bilo bi super i kada bi se proširio asortiman jela, pića i svega ostalog. Da ljeti imamo sladolede, da imamo malo više vrsta napitaka…

Ali ono što si najviše svi priželjkujemo jest povećanje razine studentskog standarda. Mi želimo biti isti kao i zagrebački studenti, po čemu je Varaždin zaslužio da ga se toliko ne ubraja u ništa? Zašto nas se još uvijek smatra periferijom Sveučilišta? Zar smrdimo? Možda, ali sigurno manje nego Zagreb.

Postavlja se tu još mnogo pitanja, nije samo prehrana jedini dio studentskog standarda, tu je i pitanje cijene domova. Mi plaćamo 450,00-495,00 kuna dom mjesečno, dok je u Zagrebu drugačija situacija. No, o tom nekom drugom prilikom, ali eto, nek se spomene 

Za kraj, moje pitanje Sveučilištu i nadležnom nam Ministarstvu: hoćete li shvatiti već jednom da tu postoji i Varaždin, FOI, SCVŽ i da smo dio Vas? Mi nismo Sveučilište u Varaždinu, ali ako se Sveučilište u Zagrebu uskoro ne okrene i varaždinskim problemima, ako Grad Varaždin stvarno sam pokrene i sam bude financirao izgradnju studentske menze i kampusa, bojim se da će možda doći i do odvajanja od UniZG-a, i da ćemo u bližoj budućnosti možda stvarno i imati UniVŽ…

(slika nema, za to ćete morati skinuti PDF sa STAK Portala)