…as in wannabe smart :)

Kako imam vremena za čitanje, i nailazim na neke dobre citate u knjigama, volio bih imati ih negdje na hrpi, ko zna kad bi mi mogli zatrebat.

Douglas Adams – Restoran na kraju svemira

Da skratimo: opće je poznata činjenica da su oni ljudi koji najviše žele vladati, ipso facto, i najmanje podobni za to. Da skratimo skraćenu verziju: tko god je u stanju doći do toga da postane predsjednik ne bi ni pod kojim uvjetima smio dobiti dopuštenje da se bavi tim poslom. Da skratimo skraćenje skraćene verzije: problem je u ljudima.

Galaksija je prepuna pred-pralitskih svećenika, i svi su bogati, jer su tehnike mentalne kontrole koje je njihov red razvio kao oblik vjerske discipline iskreno senzacionalne – a velik broj svećenika napušta Red odmah nakon što dovrše svoj trening i tik prije nego što polože konačnu zakletvu da će do kraja svog života ostati zaključani u male metalne kutije.

Charles Bukowski – Žene

Glendoline je dohvatila stolicu i počela priču. A bome je mogla govoriti. Ta bi progovorila sve da je sfinga; da je od kamena, ta bi progovorila. Pitao sam se kad će se umoriti i otići. Čak i kad sam prestao slušati, osjećao sam se kao da me udaraju sićušne ping-pong loptice. Glendoline nije imala nikakvog osjećaja za vrijeme ni pojma o tome da je možda nezvana. Klepetala je i klepetala.

“Čuj”, rekoh napokon, “kad misliš otići?”

“Koliko već dugo nisi bio za ženom?”
“Četiri godine.”
“Četiri godine?”
“Da.”
“Mislim da zalužuješ malo ljubavi”, rekla je.

Zaboravio sam gdje je moja soba, na kojem je katu. Na koncu mi je bilo samo do toga da se vratim u svoju sobu. Opet sam pritisnuo kvaku na svim sobama, ovaj put nečujno, sasvim svjesan i svojih gaća i čarapa. Baš nemam sreće.
“Najveći su ljudi bili sami.”

Dee Dee me uhvatila za ruku i povela oko ugla. I eto ga tu, dolje skoro na samom kraju, Rudolph Valentino. Umro 1926. Nije baš poživio. Ja sam odlučio doživjeti 80. Zamisli, imati 80 i jebati curu od 18. Ako se ikako može zajebati smrt, onda je to tako.