Na nama su se sve greške ispravljale i nije bila rijetkost da nositelj kolegija (još tamo na prvoj godini) kaže da ne zna kad će biti kolokvij, jer eto, i on uči s nama!? U redu, shvaćamo mi da je i njemu to novo, ali hej! Ako on ne zna, tko zna? Dekan i uprava? Ne. Ni ministar također.
No, što te ne ubije, ojača te, pa smo i mi tako dogurali do kraja, gradom se upravo ovog trenutka šeću prvi bolonjski apsolventi, sretni jer više neće morati trpjeti tu neorganiziranost cijelog tog procesa.

Svake godine bi se pojavile neke odluke za koje je jedina prikladna reakcija – WTF? Mi smo već navikli na to, ali ovo što se ovaj tjedan dogodilo jest potpuni apsurd. Radi se o studentskim anketama.

Naime, jedna od boljih stvari koje je bolonja donesla jest ocijenjivanje profesora. Krajem svakog semestra, došla bi anketa sa Sveučilišta, koju bi student ispunio (za svakog profesora posebno) i dao mu ocjenu na različitim nivoima. Ankete su bile anonimne. Kažem, bile su.
Krajem ovog semsestra se opet očekivala anketa. I dobili smo ju. Ispunjava se putem interneta, na ISVU (Informacijski sustav visokih učilišta) sustavu. Kažu da je razlog prebacivanja ankete u online oblik smanjivanje gužvi i procesa obrade. Ali zašto na popularni Studomat, na kojeg se student spaja svojim JMBAGom, koji ga označava u akademskoj zajednici? Prije ispunjavanja ankete se dobije obavijest da je ona potpuno anonimna i da nema načina da se podaci dobiveni u anketi povežu s nekim od studenata.

Koliko je to istina ili ne, ne znam, ali znam dobar broj studenata koji ne žele ispunjavati anketu jer su dobili otvorene prijetnje od nekih profesora da ako mu budu davali loše ocjene na anketama (dok se još mislilo da će biti u papirnatom obliku) da će i on početi dijeliti loše ocjene. Znači li to da on ima pristup tim anketama, pa možda uspoređuje rukopise? Ili jednostavno u privatnom životu pozna nekoga tko se bavi obradom tih anketa? Zato i ova online anketa nije baš ispala popularna kod studenata, jer se nemože znati tko tu koga pozna i kakve informacije može dobiti, ovim ili onim putem.

Osobno, anketu neću ispuniti ne zbog straha od profesora, nego iz principa. Takva stvar mora biti anonimna, ali stvarno anonimna. A ne da se ispitanika uvjerava da je anketa anonimna. Čim se ja ulogiram pod svojim imenom i prezimenom u sustav, ja tamo više nisam nepoznat, nego se prati svaki moj klik. Pa tako i na anketi, što god oni rekli.

(objavljeno na Sutra.hr, 11. lipnja 2008.)

No, da vidimo što se događalo u međuvremenu, u ovih par tjedana…

• za rođendan sam od brata i sestre dobio parfem, Esprit Connect for Him, 50ml. Inače ne koristim parfeme, ali ovog sam počeo i nadam se koristiti ga i dalje. Kod mene je problem što uopće neznam prepoznati jel parfem dobar, loš, vakav, nakav. Meni oni svi lijepo miriše, i najradije bih ih sve stavio na sebe :)
• imao sam neke probleme s windowsima. Rušenje, instaliranje, pa opet. No, sad sam si stavio Windowse koje sam skinuo sa MSDNAA, koji nam je omogućen na faksu, jel. Još je ostalo stavit Vistu i Ubuntu u triple-boot i da vidiš :)
• Nakon reinstalacije, shvatih da sam ostao bez dobrog dijela mailova. E, sad sam si složio sve accountove na IMAP pristup serveru, i sad je sve to gore. Kad već plaćam taj hosting, nek radi još nešto osim što vrti par siteova
• pročitao sam Vodič kroz galaksiju za autostopere. Predobra knjiga! Neznam kako sam živio do sad, a da ju nisam pročitao…idućih dana si idem posudit Restoran na kraju svemira :)
• oprao sam si košulju. Ali o tome poseban post za koji dan ;)

Najbitnije, i zadnje što se dogodilo, jest da je u novom broju Plana B objavljen jedan moj tekst :)
Htio sam pisati za njih baš, neznam, osobno mi paše taj časopis, od prvog broja. I ono, ajde, bonton je lifestyle, ovo je lifestyle časopis. I tako sam ja uredniku poslao mail s temom, i jel bi ja mogao pisati. Dobio sam odgovor gdje je tema odobrena.

Jedino što sam fulao jest što sam odmah počeo pisati, nisam pitao ni koliko znakova treba ni ništa. Osjećao sam se tako glupo. Al dobro, prvi mi je put da pišem za neke “prave” novine, kod nas u Studentskom Listu je bitno samo da tekst bude “najmanje dvije stranice u wordu” :)
Bit će bolje drugi put :)

No, jučer (na Valentinovo), vidim na Plan B facebook grupi, novi broj, i nigdje mog članka. Odnosno, nigdje naslova. Možda je promijenjen naslov, tražim nešto slično, ma kakvi. Izgleda da je bila gužva ili nešto, bit ću u idućem broju. Kako u svakom zlu ima i dobroga, tako ja nisam morao kupiti cimeru booster :)

Ipak, danas dođem na kiosk i kupim ja svoj primjerak Plana B. Dođem u sobu, sjednem za stol i otvorim impressum. Ajd, možda sam izlistan među stalnim suradnicima, kao, utjeha. I ono, stvarno me ima :))

Okej, idemo vidjet šta ima u časopisu…primim ga u desnu ruku za onaj donji dio, gdje je uvez. Lijevom rukom primim na suprotnu stanu, naslovnicu savinem prema unutra i lagano puštam da se lista od zadnje stranice prema prvoj. Lagano, okom prelazim preko slikica i tekstova. I tamo negdje, na 34. stranici vidim podnaslov “Bonton u poslovanju”. Fora. Nakon sekundu mi se upali žarulja – pa omg, moj članak :D
Pogledam naslov – zašto ne pokeati uživo, piše: Nikola Krajačić. Ou jea!

Joj, ko malo dijete sam sretan! Još cimeru kupit booster, da se riješim toga.
Ništa, sad je na vama da na kiosku kupite Plan B, i počnete čitati. Ima i drugih zanimljivih tema, al eto, meni je ova najdraža ;)

Pogotovo kad te još tjeraju da radiš, svaka čast našoj glavnoj urednici, uspjela me nagovorit da u jednom popodnevu napišem jedan članak, kojeg možete dolje pročitati, a koji se bavi temom studentskog standarda u Varaždinu. Članak je zamišljen kao tema broja :happy: :)

Uglavnom, novi broj je dovršen i u tiskari je, tiskamo 700 komada ovaj puta, moramo par poslati i u Zagreb, udruzi eSTUDENT s kojom započinjemo suradnju, a ostalo ćemo dijeliti na Kickoff-u koji bi trebao biti 11. prosinca 2007., ali nisam još siguran u koje vrijeme će se održati.

Još jedna jako bitna stvar: jučer dok sam pisao taj članak o studentskom standardu, uleti mi u sobu glavna urednica i kaže:

Štef, ajde, za 15 minuta ti bude HRT došao snimit sobu!

Ja onak, wtf, al dobro, odnesem smeće, malo sredim, i evo, ulazi neka gospođa, za njom kamerman i još jedan lik. Oni bi malo snimali i nek ja sjedim za kompjuterom i tipkam nešto. Ok, nema problema, već sam imao takve sessione :)
Kad su završili sa snimanjem, pitam ja o čemu je prilog, kad ono (ironije li) – o studentskom standardu :)
Lijepo, rekoh, ja pišem članak o tome za Studentski list, tutnem ženskoj dva primjerka prijašnjih brojeva što sam imao sa strane, malo se izreklamiram, i pitam ju kad će to bit na TV-u, da znam reć starcima da gledaju :)

Kad veli ženska meni – večeras, na prvom programu, u Dnevniku! WOW :)
U 19.30 sam sjeo u čajnu kuhinju, tam imamo TV, i ajmo, gledat mene. I počne prilog o tome kak je sve poskupilo, struja, plin, i kako će i studentski domovi vjerojatno tražiti poskupljenje, kad ono, ja na Dnevniku :)

Nakon što je završio prilog, dođe mi SMS od frenda iz srednje “hahahahaha, FACO” :D
Na skype-u me isto čeka pozdrav od susjeda mog iz Grubišnog itd. Zapravo, fora je bio ne toliko taj osjećaj vidjet sebe na TV-u, makar i u Dnevniku, nego ono, što znaš da svatko tko je gledao taj Dnevnik me vidio :)
Baš mi je bilo drago kad sam dobio te SMS-e :)

Pokušat ću nekako doći do te snimke, pa ju staviti na YouTube. Ne, uopće nisam ego manijak :)
A sada, klik na link i čitajte članak iz Studentskog lista…

Moj prijatelj žohar iliti gdje ću nagodinu jesti?

Dok sam išao u osnovnu, tamo negdje pred kraj, trebalo je donijeti važnu odluku. Upisati gimnaziju u mom mjestu, još četiri godine ostati doma, proživjeti onaj ludi period sa roditeljima, koji će te stalno nadgledati dal učiš, ili otići u neki drugi grad, upisati neku strukovnu školu i živjeti u domu/stanu.

Ja sam otišao u drugi grad. Dobio sam mjesto u domu i započeo svoje srednjoškolsko doba. Mojim roditeljima je to bilo posebno drago, vele, jer sad dok dođem u taj grad, poznam ljude, a upoznao sam i hrpu drugih ljudi koji su živjeli u domu, ali su iz svih krajeva lijepe nam naše.

Čak i sad, evo, treću godinu živim u Varaždinu, dolaze brucoši koji znaju profesore iz moje škole, poznaju moje bivše cimere i slično.

Shvatio sam tek pri kraju srednje koliko je zapravo dobar život tak negdje dalje. Stekneš prijatelje, što prave, što poznanike, ostvariš neke kontakte, upoznaš neki drugi način života. Znao sam da će me to isto čekati i u Varaždinu, slična iskustva. Tako sam upisao FOI.

Kad sam došao, upoznao sam cimera, nakon njega, upoznao sam par ljudi na faksu, pa još pa još. Pa sam počeo raditi za STAK. Pa sam tu upoznao puno ljudi. Čovječe, koliko ja ljudi poznam 
No, nije da poznam samo ljude. Imam ja i drugih prijatelja koje vidim tu i tamo. Radi se o mom prijatelju žoharu i njegovoj veseloj družini.

Naime, vjerujem da ste ih i vi vidjeli. Šetaju se, malo po podu, može ih se vidjeti i na onom izlogu gdje stoji hrana i svuda okolo. Mislim, hello! Shvaćam ja situacije da se može nešto provući u kuhinji i sve to, ali da mi žohar hoda po hrani, to mi baš nije prihvatljivo niti higijenski! A tko ne vjeruje, ima fotografije negdje na FOI Forumu.

Još jedna stvar na koju sam naišao tokom svog hranjenja u jednom restoranu koji se nalazi tamo iza fakulteta, jest kamenčić sa ceste! U rižotu! Ajd da smo jeli ne znam, fazana, pa nađem sačmu, to se događa i to je normalno, ali šta kamenčić s ceste radi u mojoj riži? Prijatelj je jeo zelenu salatu i unutra našao onaj komad paprike sa košticama :\

Mislim, da se razumijemo, ja nisam izbirljiv što se hrane tiče, i nisam ni nešto posebno gadljiv, ali neka osnovna pravila bi se trebala poštivati… Osim ako u kuhinji tog restorana ne kuhaju žohari, kao što su štakori kuhali u onom crtiću 

Još jedna stvar koja užasno zna smetati studente, jest dok vikendom moramo jesti uz nekakve svatove ili obiteljske fešte. Naime, taj konkretni restoran je podijeljen u dva dijela, onaj za studente, i onaj za regularne goste. I onda kad su takve fešte, mladenci/krizmanici/krštenje/bilošta zauzme dobar dio restorana, pa mi studenti nemamo gdje sjediti i gužvamo se. Naravno, restoran mora zaraditi, ali dajte, pa ne mogu nam uzeti pol restorana 
Nedavno su maknuli par stolova koji su bili za 5-ero ljudi, komotni, a sad su sve postali obični stolovi, gdje ne mogu sjesti četiri studenta s tacnama, jer ne stanu 4 tacne na stol.

Da ne govorim o odnosu zaposlenika (čast izuzecima) i nas studenata. Za njih smo mi „studenti“, najniži oblik života, i vrlo vjerojatno nebitan dio života restorana. Iako baš studenti čine barem 80% prihoda cijelog restorana…
Sjećam se da mi jednom konobar nije htio dati krišku limuna da si stavim u sok, jer eto, limun je za goste „a la carte“. Ma nabijem ti gosta…
Zašto smo mi studenti drugačiji? Zašto smo odvojeni? Zašto ljeti ne mogu sjest na njihovu terasu, kada već postoji i dok je prazna? Zašto se ne želi miješati studente i goste? Čovječe, stvarno se zapitam u kakvoj ja to zemlji živim, u kakvom gradu? Varaždin mi je super grad inače, ali mu ne ide u prilog to da se hvali kako je to grad mladih i grad studenata, a u restoranu nas se odvaja kao da smo gubavci.

Jer realno gledajući – svi plaćamo istu cijenu. Razlika je samo u tome što gost plaća punu cijenu, a mi kojih 25%, dok se ostatak skida s iksice. Ali sa gledišta restorana, oni dobiju iste novce.

Kad već spominjem novcee – jeste li primijetili (ili se to samo meni čini) da su poskupili neke stvari? A porcije su manje. Dok su ćevapi recimo, ili riblji štapići, dobijem 4 ćevapa! Pa to pod zub stavim, a ne da se najedem od toga! Salate – svi se sjećamo da kada se u tom čuvenom restoranu uvela ova linija (za one koji ne znaju – prije su konobari nosili hranu, ali o tom u nekom drugom članku), salata (jedna) je išla na tanjurić, a salata (dvije) u zdjelicu. Sad više nema zdjelica, samo su tanjurići. Pa onda blagajnica fino po svojoj osobnoj procjeni ocjeni jeli to jedna ili dvije salate. Naravno, najčešće krivo procjeni, pa dva lista zelene salate naplati kao dvije salate. Kul.
Ne, nisam sitničav oko novaca, neka naplati i tri, ali ono…princip.

(Koje li ironije, taman kako pišem članak, dolazi mi HRT ekipa u sobu i snima. Pitam ih kasnije kad će to bit i gdje objavljeno, kaže gospođa, Dnevnik, danas, snima se prilog o studentskom standardu…lijepo, rekoh, i ja pišem na tu temu  op. a.)

No dobro, ne zamaram se previše oko tih problema, jer nagodinu ih neće biti. Naime, prema mojim informacijama, taj restoran se nagodinu ruši. Ostat će nam jedan restoran u gradu i jedan malo dalje. Super. Jedva čekam da dođem u red, pa ću još više jedva čekat da dođem do blagajne. Što više student može poželjeti? Restoran u sklopu studentskog doma? Ma dajte, šta će nam to? Pa najmanji problem se prošetati do grada ili do neke trgovine i ostavit tamo novce. Toga je svjestan i naš Rektor i Sveučilište, jer:

Rektor je objasnio strukturu kredita koje je Sveučilište dobilo (358 milijuna kn) te je napomenuo da u tim sredstvima nije predviđena gradnja nijednog restorana u Hrvatskoj…(dio iz Zapisnika Upravnog vijeća SC Varaždin)

Žao mi je što nemate svi prilike pročitati taj zapisnik, ja sam imao tu privilegiju, i mogu samo reći da svaka čast dr. Čehoku, dr. Hutinskom, dr. Hunjaku, ravnatelju SC-a Kekiću i upravitelju doma Milijašu, Grad Varaždin je poklonio zemljište za izgradnju menze iza doma, oslobodio je naš SC komunalnih doprinosa, sva dokumentacija je pripremljena, priključci na struju, vodu i plin su plaćeni, ali uzalud sve to kad Sveučilište nema sredstva i kad je sve metropolizirano. Novci se šalju u Mostar, a ne mogu se poslati u Varaždin. Postavlja se pitanje – zašto nismo ravnopravni sa studentima (istog sveučilišta) u Zagrebu?
Kako trenutno stoje stvari, menze bi moglo biti, ali ne kao projekt Sveučilišta, već kao projekt javno-privatnog partnerstva Grada Varaždina.
Svaka čast Gradu, Sveučilište – buuu!
Preporodio sam se dok sam u bio nekoliko puta u zagrebačkim menzama, bio sam u SC-u, na Cvjetnom i na FER-u. Tamo se fino jede, izbor je povelik, i dobije se sve gotovo. Nema šanse da vam zaračunaju dvije salate. Hrane ima. Neki dan sam išao na ručak, nije bilo zagrebačkog više. Jel toliki problem viknuti u kuhinju „treba još zagrebačkih!“? Nije. Ali, ha, treba se prošetati ili malo izderati.

Još jedna stvar koja me zanima – što je to „gulaš pivski“? Meni to piše na svakom računu umjesto šampinjona, umjesto sarme i umjesto nekih odrezaka. Zašto ja plaćam gulaš pivski, kad ne jedem nikakvi gulaš? Zašto mi se ono pecivo s hrenovkom naplaćuje kao nešto treće?

Još jedna „higijenska“ stvar je bila kada je kuhar iz kuhinje došao do linije, i golom rukom uzeo dva komada mesa iz onih posuda, i lagano se odšetao u kuhinju. Jel to bilo za njega ili za nekog regularnog gosta, ne znam. Ali nije mi se svidjelo.

Sve me zanima kako će to biti nagodinu. Kako će to izgledati nakon 5, 10 godina….mene tada neće biti u Varaždinu (valjda  ). Studentski dom će nadam se biti proširen prema planovima koji su priloženi ovdje u članku, studenti će moći jesti u studentskim menzama, gdje neće morati trpjeti „miješanje“ sa regularnim gostima, gdje neće morati gledati nečije krstitke ili svatove, već neku tamo curu ili dečka, svakom po volji 

Nadam se da će studenti moći normalno jesti, a ne čekati na ulici u redu, koji doslovce naraste toliko da zablokira ulicu. Bilo bi super i kada bi se proširio asortiman jela, pića i svega ostalog. Da ljeti imamo sladolede, da imamo malo više vrsta napitaka…

Ali ono što si najviše svi priželjkujemo jest povećanje razine studentskog standarda. Mi želimo biti isti kao i zagrebački studenti, po čemu je Varaždin zaslužio da ga se toliko ne ubraja u ništa? Zašto nas se još uvijek smatra periferijom Sveučilišta? Zar smrdimo? Možda, ali sigurno manje nego Zagreb.

Postavlja se tu još mnogo pitanja, nije samo prehrana jedini dio studentskog standarda, tu je i pitanje cijene domova. Mi plaćamo 450,00-495,00 kuna dom mjesečno, dok je u Zagrebu drugačija situacija. No, o tom nekom drugom prilikom, ali eto, nek se spomene 

Za kraj, moje pitanje Sveučilištu i nadležnom nam Ministarstvu: hoćete li shvatiti već jednom da tu postoji i Varaždin, FOI, SCVŽ i da smo dio Vas? Mi nismo Sveučilište u Varaždinu, ali ako se Sveučilište u Zagrebu uskoro ne okrene i varaždinskim problemima, ako Grad Varaždin stvarno sam pokrene i sam bude financirao izgradnju studentske menze i kampusa, bojim se da će možda doći i do odvajanja od UniZG-a, i da ćemo u bližoj budućnosti možda stvarno i imati UniVŽ…

(slika nema, za to ćete morati skinuti PDF sa STAK Portala)

Sada i mi, informatičari, možemo legalno doći do softvera koji će nam omogućiti nesmetani rad za fakultet. Da, postoji i linux i blabla, ali ovdje se ne priča o tome ;)
Recimo primjer – da bi bilo šta radio na fakultetu, trebaju mi Windowsi, Office paket, a kasnije dolazi i Visual Studio (odnosno, dovoljan bi bio i samo VisaulC++), zatim MSDN Librarye, SQL Server itd…okej, možda sam malo pretjerao, ali dobar dio toga nam treba. Na programerskim kolegijima recimo radimo u Visual C++ 6.0, što znači sljedeće – da bih ja doma vježbao programiranje u istom okruženju, moram ga nekako nabaviti. Legalnim ili nelegalnim putem, pitanje je…

Smisao ovoga MSDNAA-a je zapravo baš to – da se nužni programi ponude studentima besplatno. Studenti će na taj način koristiti legalan softver, besplatno naravno, ali…nije stvar samo u tome da mi koristimo legalan softver. Neke bitnije razlike između legalnog i nelegalnog nema, ali prava caka leži u tome da će veliki dio studenata radije posegnuti za originalom, nego kopijom (ili nekom alternativom), i nakon što se navikne raditi na tome, teško da će prijeći na nešto drugo. Radi se o dobivanju klijentele.

Evo primjer iz osobnog iskustva: koristim windowse otkad imam računalo. Par avanturica sa linuxom se ne broje, a mac nisam probao. Zašto da sada tražim neku piratsku kopiju Viste ili XP-a na torrentima, zajebavam se s aktivacijom, registracijom i ostalim čudima, nemam mogućnosti skidanja updateova itd., a mogu skinuti fino original. Nakon to skinem i stavim original, i nakon što se navučem na to i počnem koristiti, jednog dana, kada više nebudem student, budem izdvojio par tisuća ili kolko kuna za legalan softver, pogotovo ako ću imati neku tvrtku, pa ću trebati kupiti softver za rad.

Drugi primjer su studentski projekti. Uskoro bih trebao početi raditi na jednom projektu. Već sada imam u planu korištenje MSSQL baze, što će mi posebno biti olakšano MSDNAA-om. I zašto ne koristiti to? I tako će jedan projekt povući drugi, i na drugom će se vjerojatno koristiti ista tehnologija. Naravno, postoje mogućnosti daljnjeg ostalih tehnologija i razvojnih platformi, pogotovo u struci informatičara, but you get the point.

Thought of the day: Što je besplatno, i Bogu je drago :)

Čitanje je out, sad je pisanje in :)

Mobitel mi je na trbuhu, laptop u krilu. Malo se dopisujem s cimerom, otišo je doma. Osjećam se tako gadgetoliko, technosexualno, geek! Al za ozbiljno, baš je fora pisat na laptopu, stvarno bih se mogao na to naviknuti. Morat ću sponzora nekog naći, ili jednostavno početi štediti više.
Inače nisam neki ljubitelj laptopa, nedavno sam kupio novo desktop računalo, ali nekako sada, pišući ovaj post, uviđam prednosti istoga. Ne treba mi neka zvijer, dovoljno samo da mi vrti Word i to je to. Firefox također, i da ima wireless :)

No dobro, da počnem o programiranju. Poanta našeg susreta kod frendice jesu strukture podataka i programiranje. Nitko od nas, osim jednog kolege koji nam sve fino objašnjava, nema pojma o programiranju. Radi se o C++ jeziku. Ajd, nešto malo nabadamo, al ono, nije to to. Onako kako bi trebalo biti. A kamoli da je to onako kako faks to traži od nas. Traže, kako je to kolega lijepo opisao, da kopamo jamu čačkalicom. Zadali su nam nekakve zadatke iz kolegija zvanog Stukture podataka, i kao, mi bi ih trebali znati rješiti. I naravno, trebali bi znati što je, kako radi i kako se implementira u C++ QuickSort algoritam. A mi kurac znamo.

Nije sve tak crno, mislim, na Programiranju 2 je situacija mnogo bolja, zadaci su normalniji i daju se napraviti, naučiti i shvatiti. Ne traži se od nas da imamo znanje onoga što neznamo i što nam nije pokazano. Dok je na strukturama malo drugačija stvar. Ali eto, kako imam već dvije godine iskustva na ovom fakultetu, malo je toga šta me može stvarno više iznenaditi. Neoriganiziranost kolegija, neozbiljnost pojedinih profesora, izmjenjivanje pravila studiranja, neinformiranost, i ostale stvari koje sam imao prilike vidjeti i osjetiti na ovom fakultetu su stvorile u meni samo jednu želju prema ovom fakultetu. Otići s njega. Završiti ga, pokupiti diplomu i otići. Iako planiram i postoje velike šanse da ću na njemu zaglaviti još koje 2-3 godine, jer želim imati magisterij, to ne znači da volim taj faks i da na njemu ostajem jer mi se sviđa. Fakultet doduše stvarno nudi širok spektar znanja i daje dobra predznanja za neko dalje usavršavanje i specijaliziranje za pojedinu granu znanosti, ali kako je sam rad na njemu organiziran, to je strašno i sramota. Ironija svega je što u imenu fakulteta stoji organizacija.

Radeći ovaj zadatak iz struktura, shvatio sam da stvarno nemam pojma o programiranju. Niti me zanima. Ja uopće nisam taj tip osobe, ja neznam razmišljati na razini računala, nekih aprstrakcija, ne razmišljam programerski. Nisam ni skroz vizualni tip, ali nekako vjerujem da bih prije shvatio neki jezik specijaliziran za web, kao što je PHP. Njega kužim, onak, nije bed, ali C++ mi je totalna nepoznanica. Tako da u biti samo čekam da mi prođu ovi programerski kolegiji, tak da mogu dalje studirat normalno i bez gubljenja živaca :)

Sutra (ponedjeljak) je predaja zadataka, pa ćemo vidjet šta će bit. Nadam se bar kojem bodu, ali i nakon toga slijedi programiranje, i to intenzivno. Ovaj tjedan će biti gadan, ali idući je već itekako mirniji :)
Inače, nedavno sam završio čitanje Orwellove 1984. Odlična knjiga, i moram priznati da je na mene ostavila dobar utisak. Zanimljivo je bilo čitati i zamišljati scene kako bi to u filmu izgledalo, svakog lika sam si zamišljao u glavi, svaku scenu, zvuk, okoliš i slično. Izgleda da je to ono zbog čega svi preferiraju čitanje, a ne gledanje filmova. Zato sam odlučio ne pogledati Harry Pottera i Red Feniksa dok to ne pročitam.

Također, pročitao sam i Muškarci su iz birtije, žene su s placa, Igora Kokoruša Lebowskog. To je zapravo kolekcija zapisa blogera Lebowskog, zbog toga sam i uzeo tu knjigu, rekoh, da vidim o čemu blogeri pišu. Ali sama knjiga mi je ispala zanimljiva zbog nekih potpuno drugih razloga. Naime, autor je iz Bjelovara, i opisuje događaje neke odande, poznata mi mjesta, što me je, zbog mojeg školovanja tamo, vratilo baš u to srednješkolsko razdoblje, u taj mali gradić, gdje sam proveo jedan dobar dio života :)
Zanimljivo je bilo čitati tu knjigu, baš je preporučam! Također, pogledajte i autorov blog.

Idem sad dalje programirat. Lijep pozdrav svima :)

Jebiga (skjuz maj frenč), al valjda je tak moralo bit. Zanimljiv je bio to dan, ujutro sam se ustao, otuširao, i otišao na faks na usmeni za jedan drugi kolegij. Položih s ocjenom dobar (3). Okej.

NERVOZA

I onda je došlo vrijeme da se čeka usmeni iz arhitektura. Sjedio sam na klupi ispred dvorane, i držao skriptu u rukama. Sav sam se tresao. Glava me počela boljet, kad bi se malo okrenuo, odmah bi mi bilo onak mučno i zavrtilo bi mi se.
Kiselina u želudcu me mučila, i ko šećer na kraju, sralo mi se ko nikad! Znoj neću ni spominjat, hladni znoj na dlanovima, onak, mokar ko miš.

Sjedim, čitam skriptu i tapkam prstima. Tapkam i nogama, tresem ih onak, oslonjene na prste i tresi :)
Gledam lijevo, gledam desno, slušam ljude oko sebe. Dolaze frend i frendica, sjedaju pokraj mene i ja pucam, nemogu više ni učit, niti gledat te fakin materijale, ni ništ. Blokada mozga, sve je stalo i neznam više ništa. Panika lagano hvata. Nikad nisam shvaćao ljude kako mogu biti nervozni pred neki ispit, postanu zombiji, moja bolja polovica i povraća od muke…ali danas mi je postalo jasno :)

DEATH WALK

Konačno, ušli smo u dvoranu. Frend je predložio nek sjednemo u prvu klupu, da čujemo šta profesor pita. Na kraju je usmeni ispao takav da je profesor svima na papir zadao po jedno teorijsko pitanje, pa kasnije dođe kontrolirat.
I konačno, ušli su profesor i njegov asistent. Vidim, asistent nosi u ruci prijavnice za komisijski ispit, studenti imaju na klupama indekse, papir i olovku i svi su u neizvjesnosti. Osim onih koji su imali upis ocjene ;)

MUKA

Profesor je počeo dijeliti pitanja. Mene je zapalo zakašnjelo grananje. Nisam znao šta je to, nažalost. Ali nisam mogao ne čuti kako kolegica nije znala na šta procesor postavlja adresu memorijske lokacije, ili kako kolega ne zna što znači RISC, a što CISC, ili kako treći kolega nije znao da stog raste prema padajućim adresama, ili kad ne zna koja arhitektura ima varijabilnu duljinu instrukcije, pa ljudi ne znaju adresne prostore, ne znaju osnovne stvari! A ja umirem, vrištim, znanje iz mene želi iskočiti (ala sam pjesnički nadahnut ;) )!!!

Ništa, dobivam drugo pitanje – protočnost. Hvala kurcu, pomislih, ima nade za mene. Počnem crtat Ganttov dijagram protočnosti, kad profesor meni iza leđa – Ne kolega, to nije to, ne tražim to.
Naravno, nisam znao šta traži. I kad mi je kasnije objasnio, opet nisam znao.
Ali bitno da kolega nije znao čemu služi i što radi nop instrukcija, a ja sam znao. Čak sam napravio i taj potez i u odgovor ucrtao gdje se koristi nop-oblačić.

PRESUDA

- Kolega – reče mi profesor – to nije ništa. Morat ćete ponovno upisati predmet. Žao mi je.

Kad je to rekao, došlo mi je da mu odvratim kako smatram da znam za ocjenu dovoljan i da želim druga pitanja (jer neki i jesu dobivali po puno više pitanja, izvlačio je odgovore iz njih i odgovarao umjesto njih…)
Nije bilo baš lako gledati kako ti crvenom olovkom na papir upisuje 1 i zaokružuje ju, onako, definitivno, i uzima papir sa sobom.
Ja sam samo spakirao olovke u torbu, ustao se, kulturno rekao “Doviđenja” i izašao iz dvorane. Osjećao sam se…neznam. Glupo.

Vani su me frendovi čekali, i nisu ni vjerovali u početku da nisam prošao. Ono, pad godine jebote. Prvi put u našem društvu, onak, prvi put da se to stvarno dogodilo. Nije to bio još jedan nepoloženi ispit ili loše riješen kolokvij. Pad godine.

Otišao sam obaviti onda neke stvari u referadu, i krenuo doma. Nazvao sam putem mamu i javio joj loše vijesti. Jebiga. Osjećao sam se kao da sam svoje doma razočarao. Ono, sve super, druga godina studija se privodi kraju, al na kraju – kita.
Baš sam se osjećao usrano na putu doma. Kupio sam si od muke dva bureka, dvije krafne, pecivo i coca colu. Baš je bilo teško. Ono, sjediš za papirom, neznaš ono šta te se pita, gledaš u prazno. Znaš da ćeš past, samo čekaš taj trenutak. I onda se poslije osjećaš…glupo.

Glupo, posrano, propalo! Neznam kakvi su mi sve osjećaji prolazili u tih 10-15 minuta što imam do doma, knedla u grlu cijelim putem, al sam izdržo da od muke ne proplačem. Tad sam se sjetio i da sam zadnji put plakao kad me cura ostavila :)

SMIRENJE

Onda sam došao u dom i sjeo za kompjuter. Počeo jest burek. Čuo se sa curom. Malo smo popričali, a onda sam odlučio otići spavat. Popio sam tabletu za živce, inače ju pijem navečer prije spavanja, al morao sam se smirit. Popio i legao spavat. Al dva bureka, krafna, pecivo i pol litre kole mi nije dalo da zaspem, već me proteralo na wc :)
Časkom sam otišao do kioska da si kupim nešt za čitat (BUG) i kad sam se vratio – posro sam se. Ah…istinsko smirenje, lol :)

Tokom dana sam se još malo izležavao i tako se smirio uglavnom. Sad je sve kul, sve pet. Jebiga, pao sam. Moralo se dogodit valjda. Ja vjerujem u sudbinu, vjerujem da sve ima neki svoj cilj. Nisam ja uzalud pao sad. Već će se to pokazat. Iako bih radije da nisam pao :)

Uglavnom – jedno jako gorko iskustvo. Nebih ga poželio ni najgorem neprijatelju. Prošle godine sam isto tako imao usmeni, ali je bio trivijalan. Ni jedan ispit do sad nije bio tako…ozbiljan, oštar? Ljudi koji su iz pismenog imali 5, jedva su se izvukli s dvojkom. Bilo je i slučajeva gdje su ljudi s trojkom popadali. Ali opet, bilo je i slučajeva gdje su ljudi zadržali svoju ocjenu iz pismenog, ili gdje su sa negativne ocjene dobili pozitivnu. Bilo je svčega, ali meni – sve, samo ne ugodno. Nikad više, nikad rokove turistički trošit, nikad nepripremljen ići na ispit. Nikad više!

Vidjet ćemo šta će biti dalje. Al ima da rasturim sad arhitekture, s 4 ili 5, manje ne prihvaćam!

Danas idem doma, po stvari, pa se vraćam u dom za par dana. Konačno s kompjuterom. I vozit ću se u omiljenoj mi škodi :)
Pa da kažem par stvari o škodi, a i o tome šta radim dok ne učim. Želim si malo sprat ove fakultetske misli…

Dakle, nova škoda je stigla u moj dom. Prije nje, vjerno nas je 7 godina vozila također Škoda Octavia, ali umjesto 105KS koliko ima ova, stara je imala 90KS. Razlika je (nisam vam ja neki stručnjak za aute, bacam ove izraze bezveze :P) vjerojatno u tome što ova ima famozni air-condition :)
Još jedna značajna stvar i tehnološki napredak za mene jest daljinsko zaključavanje. Sjećam se dok je stari kupio Fiata Tipa, taj je imao centralno i to je bilo ono, wow! Škoda je isto imala samo centralno, a ova ima daljinsko. I ključ je onak, na preklapanje. Vrlo fensi izlgeda dok ga izvadim iz džepa, klik na gumb za otključavanje, i onda klik na ovo u kutu, i ključ iskoči. A i s prednje strane izgleda fensi.
Ja se inače jako volim vozit autom, nisam neki tip za bicikle, šetnje i slično. Je to sve kul i zdravo, al nema meni ljepšeg nego kad mene nešto vozi :)
Dalje, novost u autu je i CD-player, koji, fkors, pušta i MP3ce. Tak da mogu slušat svatovske pjesme dok se vozim. I Johnnya Casha recimo. Kad smo već kod njega, i o njemu će biti redak ili dva u ovom postu.
Gas pedala je onak, elektronska valjda. Što isto nije loše. I imamo podizače prednjih stakala na dugmad, stisneš i otvori se. Jedino što smo svi malo skeptični prema tome, jer se u Tipu dogodilo da se usred najvećeg pljuska, tati na autocesti otvorio prozor i nije se dao zatvorit. Idući dan ga je stari vozio majstoru da ga zatvori, i od onda je bio zaljepljen silikonom. Više se nikad nije spustio ;)
Za ostatak slika evo link: http://flickr.com/photos/blackshtef/1136579296/
A što se Johhnya Casha tiče… saznao sam za njegovu odličnu glazbu sasvim slučajno. Frend mi nasnimao county glazbe, i među njima je bio i Cash. Počeo sam ga slušati i svidjelo mi se.

Nakon par dana, saznao sam da postoji i film Walk The Line, koji govori o Cashovu životu. Sasvim slučajno, taman kad sam zavšrio s filmom i dok sam zainteresirano tražio što više podataka o najvećoj country legendi, moja bolja polovica (tad još nije bila :) ) je započela chat sa mnom i pitala me šta radim. Kad je saznala da obožavam Casha, procvjetala je :)
Naime, ispalo je da je i ona njegov veliki fan! Tad smo pričali baš ono, puno o njemu, i tad sam dogovorio da ću od nje posuditi knjigu “The man called Cash” od Steve Turnera.
Zapravo, htio sam pročitati Cashove autobiografije, ali dok ne dođem u posjed tih knjiga, ova biografija će biti dovoljna.

Ono što je zanimljivo, jest da je knjiga na engleskom. Starci me doma pitaju “pa kak ja to razumijem” :)
Tako da, čekam da prođe ova agonija od faksa, pa da mogu pročitati više od par stranica na dan ove odlilčne knjige. Jer moram i vratit knjigu da mi se draga ne ljuti, a moram i pročitat jer sam obećao profesorici iz engleskog da ću poraditi na svom engleskom tako što ću pročitati Cashovu biografiju na tom jeziku.
Drago je profesorici što današnja mladež sluša dobru glazbu ;)

Dobro, za dva tjedna će bit opet rok, ovog puta komisijski. Pa kako bude, ako padnem, ponovni upis druge, a ako prođem, nagovaranje staraca za novi kompjuter i novi, 22″ wide LCD :)

Sutra je još upis jedne ocjene od prije, preksutra jedan usmeni i to je to.

No, ono što mene pati, a to je što se sad, nakon ljeta i masovnog ljenčarenja (stvarno, jedina fizička aktivnost tokom ljeta je bila plivanje na moru. I to sam sve skupa preplivao 100m…) moram pokrenut ponovno. Ne mislim pritom na fizički napor, šetanje od doma do faksa i slično, nego na ono, psihološki. Treba počet mislit opet, razmišljat. Bit pod stresom zbog ispita i kolokvija, bit živčan jer te cimer živcira itd.

A ja nikad nisam volio te, nazovimo to, come-back-ove. Ni dok sam bio u Bjelovaru, čak ni u osnovnoj kad bi ušao ponovno u razred nakon ljeta. Ne volim kad izađem iz neke svoje svakodnevnice, uđem u tuđu (doma) i onda opet moram natrag u svoju. A moja samo što nije počela. Uskoro će počet predavanja, novi kolegiji, gužva s rasporedom. Svemu se tome treba prilagodit. A to je problem, bar meni ;)

Jedino što je dobro u svemu tome jest što ove godine imam malo jaču motivaciju za sve to, opipljiviju :)
Moram radit naporno tokom tjedna da bi mi sve išlo po planu, kako bih imao slobodne vikende za sebe. A i kaže mi doktor to, da sam malo pod stresom i da mi živci ubrzano rade, pa mi je prepisao nekakve tablete za živce. A tek mi je 20 :)

Sad dok pišem ovaj post, evo, baš sam se fino raspiso, jest da je dost besmisleno i zvuči kao da pričam sam sa sobom, al bit će bolje. Bit će bolje jer si baš razmišljam o tome kako ću (bez obzira na to ponavljao godinu ili ne) biti puno aktivniji ovaj semestar, pa vjerujem da neće biti problem i pisat češće. Onak, usput.

Objavit neki tutorial vezan uz web, ili recimo, nešto o strukturama podataka ili programiranju ili šta ću već slušat :)
Uglavnom, stay tuned, bit će ovdje materijala dosta ;)

Ali, onda su došle neke nepravde, točnije, nepravde prema nama redovnim studentima…
O čemu se radilo i u čem je bio (i još uvijek je) problem?
Dakle, redovni student, koji je upisao fakultet uz plaćanje, mora godišnje iskeširat cca. 10k kuna. U tih 10 kila kula mu se računa:

• Predavanja, bodovanje dolazaka na predavanje
• Seminari i/ili vježbe, bodovanje istih
• Tri (najčešće) kolokvija, bodovanje istih
• Konzultacije profesora

Ne znam ima li još šta, ali ovo je ono najbitnije. Ustvari, najbitniji dio je ono “bodovanje”. Znamo svi da se redovnim studentima omogućuje kolokviranje svakog kolegija sada, što prije, AFAIK, nije bio slučaj.

I sad mene zanima – da li je u redu da dođe izvanredni student, redovno dolazi na predavanja, u dogovoru s profesorom radi kolokvije, vježbe, sve, dobije bodove i dobije ocjenu u indeks na kraju semestra, isto kao i redovni student?
Mislim, okej, ako čovjek ima vremena, i ako je izvanredni student, neka on dolazi, meni on ne smeta (sve dok mi ne sjedne na zadnju stolicu }:-> ), ali me muči to što on plaća godinu duplo manje od mene, a profesori ga tretiraju jednako! Ne znam kako je na drugim fakultetima, ali ovdje kod mene je tako. Još profesor fino kaže:

Ako ima izvanrednih studenata u dvorani, a koji bi htjeli imati pravo izlaziti na kolokvije i položiti ispit kao i ostali studenti, neka mi se jave pa ćemo ih zapsiati.
Ali onda vas ja tretiram kao redovne, a ne da mi tokom semestra ne napravite seminarski rad, pa da mi se izvlačite da ste izvanredni i da to ne morate…

A mi ostali redovni studenti sjedimo i gledamo…

Shvaćam ja da postoje ljudi koji rade, koji imaju obitelji, koji se faksu mogu posvetit samo vikendom, a preko tjedna eventualno u noćnim satima, ali za mene je TO izvanredni student.
A ne neka osoba godina između 18 i 22, koja je eto, izvanredno upisala. I sad je on fino izvanredni student, plaća duplo manje od redovnih, na težim kolegijima (koje vjerovatno ne bi položio preko ispita sam tak) ostvari besplatni tretman redovnih studenata, a na onim lakšim, čije se gradivo sastoji od skripte na 10ak stranica, na te kolegije uopće ne hoda, ne radi, jer je eto – izvanredni, pa on to ne mora…

Još samo fali da dobiju i iksicu. Onak, ako hoćete, dat ćemo vam. Ak se to dogodi, ode i ja u izvanredne. Barem bih se riješio nekih glupih seminara, prezentacija, predavanja i vježbi. Imao bih više vremena za sebe, radio bih nešt. A ne čamio na faksu cijeli dan…

Šta se još događalo u ovo doba dok me nije bilo? I zašto me nije bilo?
Pa, uglavnom, bili su ispitni rokovi, pa sam se time malo bakćao. Položio sam neke stare dugove, i neke nove. Iz engleskog sam recimo trebao imat upis dvojke, eventualno odgovarat za trojku, al ja sam hrabro otišao (nepripremljen) na pismeni i dobio 3 na pismenom. Kul. Došao na usmeni, dobio četiri. Vrlo dobro :)

A zadnji ispit koji sam položio, PPO se zove, as in poslovni procesi u organizaciji, e, njega sam položio (barem pismeni) na jedan sasvim neobičan način. Naime, nisam uopće zadatke učio, a bome ni teoriju. Išao sam na blef, čak sam mislio da će mi rok bezveze propast. Ja i frend smo se još premišljali, jel da ga odjavimo pa da idemo u travnju na ispit. I to smo bili toliko nezainteresirani za taj ispit, da osim što nismo učili, razmišljali smo o odjavi u pol 12, a odjavit se moglo do 11.59 :)
Na kraju ga nismo odjavili.

Došli smo na ispit.

Sjeli, mene asistentice posjele u prvu klupu. Dobili smo ispit, i ništa, idemo rješavat, pa šta znam od predavanja znam, a šta ne znam, ništa, preskačem :)
Dođem do pitanja gdje je bio nacrtan jedan mrežni dijagram, i kao, voditelj projekta je taj dijagram pokušao označiti Fulkersonovim pravilom, ali nije uspio. Trebalo je napisati zašto nije uspio i što bih mu ja preporučio?
To pravilo znam onako iz sjećanja, pa sam primjetio par grešaka na dijagramu. I započnem ja odgovor:

Nije uspio jer nije poštovao neka pravila. Ova prividna aktivnost ne može ići blablabla…

No najbolji dio je bio kod odgovora na pitanje što bih mu ja preporučio. Jednostavno sam napisao:

Preporučio bih mu da odsluša PPO :) /*skupa sa smajlićem*/

I tu sam onda još par zadataka riješio, izašao van, još mi je asistentica rekla da kud se žurim, imam još više od sat vremena za pisat :)

Eto, pa ćemo u ponedjeljak vidjet kako će proć usmeni, a u utorak je onda matematika.

*UPDATE: Što se PPO-a tiče – položio s tri. Došao na usmeni, znao za dva, još me profesor pita kako dva…pa sam ga fino zamolio neka me sruši, jer ono, mogu ja i bolje drugi puta. Al me nije rušio, nego mi je rekao da dođem za par dana na usmeni, ja došao i pala trojka :)

Matematiku sam ponovno upisao i super mi je sad, prvu zadaću sam napisao od a do ž sam samcat i ispravno :)

Sad bih ja završio ovaj davno započeti draft posta, pa neka ovo bude jedan cijeli. A ja idem na posao, pa navečer ili sutra bude novi post u kojem ću malo prokomentirati ovaj mjesec dana što me nije bilo…i opisati posao i tako to.