Meni je ovo bilo prvi put da sam sudjelovao na tome. Zapravo, nisam ni imao u planu ići, bio je kolokvij drugi dan, nisam baš ni pri novcima bio, vani je bilo sve sklizavo i hladno…ali sam ipak otišao s cimerom, ak ništ drugo, da budem tamo, eto, kao potpora ekipi koja je to organizirala. Ali na kraju je ispalo baš super to, večer je bila lijepo provedena! Svaka čast, cijeli drugi dan sam bio pod dojmom :)

Početak je bio najavljen za 22.00h, i točno tad smo ja i cimer stigli. Penjajući se uz stepenice, čujem na razglasu voditelja kak govori “Dobro večer i dobrodošli na STAK Karaoke!!!”
Mislim si, sad gore hrpa ljudi, kad ono - njih cijelih 5 i jedan konobar :D
O čovječe, pomislim, pa nije valjda da nikog nema?! Još mi se u glavi vrtila činjenica da se preko web-forumlara prijavio svega 1 (jedan) kandidat…

No, ljudi su se počeli lagano skupljati, i nakon neke zajebancije, počeli smo u 23.30 sa showom. Cimer i ja smo se odlučili prijaviti. Pa kako nam bude :)
On je pjevao od Laufera - Budi moja voda, a ja od Balaševića - Al se nekad dobro jelo. Tad smo se opustili (bar ja), i htio sam pjevati još barem nekih 10-ak pjesama. Al svladao sam se, pa sam s cimerom kasnije u duetu otpjevao od Tajči - Hajde da ludujemo, i pred kraj smo uhvatili još jednog kolegu i u triu otpjevali (ko pravi boy band :) ) 365 je prošlo dana, on SaTiKe-a :)

Nagrade nismo pokupili, ali nije bilo to ni bitno. Zapravo smo se izenađujuće dobro zabavili tu noć, do pola 3 smo bili tamo. Bilo je predobro i zapravo sam doživio jedno novo iskustvo. Na idućim karaokama ima da zablistam, mislim da ću bit još opušteniji pa će to i bolje izgledati sve skupa :)

Slike su na mom Flickr-u, a video snimka (komad samo) na mom YouTube-u. Eto :)
Treba se zabavljat. Moja novogodišnja odluka jest manje vremena provodit za kompjuterom, besciljno surfajući, a više negdje vani. Mislim, lijepo je i u društvu na Facebooku, al ono, treba se i plesat malo, popit nešt i tak :)

A sad idem radit seminar dalje :)

Pogotovo kad te još tjeraju da radiš, svaka čast našoj glavnoj urednici, uspjela me nagovorit da u jednom popodnevu napišem jedan članak, kojeg možete dolje pročitati, a koji se bavi temom studentskog standarda u Varaždinu. Članak je zamišljen kao tema broja :happy: :)

Uglavnom, novi broj je dovršen i u tiskari je, tiskamo 700 komada ovaj puta, moramo par poslati i u Zagreb, udruzi eSTUDENT s kojom započinjemo suradnju, a ostalo ćemo dijeliti na Kickoff-u koji bi trebao biti 11. prosinca 2007., ali nisam još siguran u koje vrijeme će se održati.

Još jedna jako bitna stvar: jučer dok sam pisao taj članak o studentskom standardu, uleti mi u sobu glavna urednica i kaže:

Štef, ajde, za 15 minuta ti bude HRT došao snimit sobu!

Ja onak, wtf, al dobro, odnesem smeće, malo sredim, i evo, ulazi neka gospođa, za njom kamerman i još jedan lik. Oni bi malo snimali i nek ja sjedim za kompjuterom i tipkam nešto. Ok, nema problema, već sam imao takve sessione :)
Kad su završili sa snimanjem, pitam ja o čemu je prilog, kad ono (ironije li) - o studentskom standardu :)
Lijepo, rekoh, ja pišem članak o tome za Studentski list, tutnem ženskoj dva primjerka prijašnjih brojeva što sam imao sa strane, malo se izreklamiram, i pitam ju kad će to bit na TV-u, da znam reć starcima da gledaju :)

Kad veli ženska meni - večeras, na prvom programu, u Dnevniku! WOW :)
U 19.30 sam sjeo u čajnu kuhinju, tam imamo TV, i ajmo, gledat mene. I počne prilog o tome kak je sve poskupilo, struja, plin, i kako će i studentski domovi vjerojatno tražiti poskupljenje, kad ono, ja na Dnevniku :)

Nakon što je završio prilog, dođe mi SMS od frenda iz srednje “hahahahaha, FACO” :D
Na skype-u me isto čeka pozdrav od susjeda mog iz Grubišnog itd. Zapravo, fora je bio ne toliko taj osjećaj vidjet sebe na TV-u, makar i u Dnevniku, nego ono, što znaš da svatko tko je gledao taj Dnevnik me vidio :)
Baš mi je bilo drago kad sam dobio te SMS-e :)

Pokušat ću nekako doći do te snimke, pa ju staviti na YouTube. Ne, uopće nisam ego manijak :)
A sada, klik na link i čitajte članak iz Studentskog lista…

Moj prijatelj žohar iliti gdje ću nagodinu jesti?

Dok sam išao u osnovnu, tamo negdje pred kraj, trebalo je donijeti važnu odluku. Upisati gimnaziju u mom mjestu, još četiri godine ostati doma, proživjeti onaj ludi period sa roditeljima, koji će te stalno nadgledati dal učiš, ili otići u neki drugi grad, upisati neku strukovnu školu i živjeti u domu/stanu.

Ja sam otišao u drugi grad. Dobio sam mjesto u domu i započeo svoje srednjoškolsko doba. Mojim roditeljima je to bilo posebno drago, vele, jer sad dok dođem u taj grad, poznam ljude, a upoznao sam i hrpu drugih ljudi koji su živjeli u domu, ali su iz svih krajeva lijepe nam naše.

Čak i sad, evo, treću godinu živim u Varaždinu, dolaze brucoši koji znaju profesore iz moje škole, poznaju moje bivše cimere i slično.

Shvatio sam tek pri kraju srednje koliko je zapravo dobar život tak negdje dalje. Stekneš prijatelje, što prave, što poznanike, ostvariš neke kontakte, upoznaš neki drugi način života. Znao sam da će me to isto čekati i u Varaždinu, slična iskustva. Tako sam upisao FOI.

Kad sam došao, upoznao sam cimera, nakon njega, upoznao sam par ljudi na faksu, pa još pa još. Pa sam počeo raditi za STAK. Pa sam tu upoznao puno ljudi. Čovječe, koliko ja ljudi poznam 
No, nije da poznam samo ljude. Imam ja i drugih prijatelja koje vidim tu i tamo. Radi se o mom prijatelju žoharu i njegovoj veseloj družini.

Naime, vjerujem da ste ih i vi vidjeli. Šetaju se, malo po podu, može ih se vidjeti i na onom izlogu gdje stoji hrana i svuda okolo. Mislim, hello! Shvaćam ja situacije da se može nešto provući u kuhinji i sve to, ali da mi žohar hoda po hrani, to mi baš nije prihvatljivo niti higijenski! A tko ne vjeruje, ima fotografije negdje na FOI Forumu.

Još jedna stvar na koju sam naišao tokom svog hranjenja u jednom restoranu koji se nalazi tamo iza fakulteta, jest kamenčić sa ceste! U rižotu! Ajd da smo jeli ne znam, fazana, pa nađem sačmu, to se događa i to je normalno, ali šta kamenčić s ceste radi u mojoj riži? Prijatelj je jeo zelenu salatu i unutra našao onaj komad paprike sa košticama :\

Mislim, da se razumijemo, ja nisam izbirljiv što se hrane tiče, i nisam ni nešto posebno gadljiv, ali neka osnovna pravila bi se trebala poštivati… Osim ako u kuhinji tog restorana ne kuhaju žohari, kao što su štakori kuhali u onom crtiću 

Još jedna stvar koja užasno zna smetati studente, jest dok vikendom moramo jesti uz nekakve svatove ili obiteljske fešte. Naime, taj konkretni restoran je podijeljen u dva dijela, onaj za studente, i onaj za regularne goste. I onda kad su takve fešte, mladenci/krizmanici/krštenje/bilošta zauzme dobar dio restorana, pa mi studenti nemamo gdje sjediti i gužvamo se. Naravno, restoran mora zaraditi, ali dajte, pa ne mogu nam uzeti pol restorana 
Nedavno su maknuli par stolova koji su bili za 5-ero ljudi, komotni, a sad su sve postali obični stolovi, gdje ne mogu sjesti četiri studenta s tacnama, jer ne stanu 4 tacne na stol.

Da ne govorim o odnosu zaposlenika (čast izuzecima) i nas studenata. Za njih smo mi „studenti“, najniži oblik života, i vrlo vjerojatno nebitan dio života restorana. Iako baš studenti čine barem 80% prihoda cijelog restorana…
Sjećam se da mi jednom konobar nije htio dati krišku limuna da si stavim u sok, jer eto, limun je za goste „a la carte“. Ma nabijem ti gosta…
Zašto smo mi studenti drugačiji? Zašto smo odvojeni? Zašto ljeti ne mogu sjest na njihovu terasu, kada već postoji i dok je prazna? Zašto se ne želi miješati studente i goste? Čovječe, stvarno se zapitam u kakvoj ja to zemlji živim, u kakvom gradu? Varaždin mi je super grad inače, ali mu ne ide u prilog to da se hvali kako je to grad mladih i grad studenata, a u restoranu nas se odvaja kao da smo gubavci.

Jer realno gledajući – svi plaćamo istu cijenu. Razlika je samo u tome što gost plaća punu cijenu, a mi kojih 25%, dok se ostatak skida s iksice. Ali sa gledišta restorana, oni dobiju iste novce.

Kad već spominjem novcee – jeste li primijetili (ili se to samo meni čini) da su poskupili neke stvari? A porcije su manje. Dok su ćevapi recimo, ili riblji štapići, dobijem 4 ćevapa! Pa to pod zub stavim, a ne da se najedem od toga! Salate – svi se sjećamo da kada se u tom čuvenom restoranu uvela ova linija (za one koji ne znaju – prije su konobari nosili hranu, ali o tom u nekom drugom članku), salata (jedna) je išla na tanjurić, a salata (dvije) u zdjelicu. Sad više nema zdjelica, samo su tanjurići. Pa onda blagajnica fino po svojoj osobnoj procjeni ocjeni jeli to jedna ili dvije salate. Naravno, najčešće krivo procjeni, pa dva lista zelene salate naplati kao dvije salate. Kul.
Ne, nisam sitničav oko novaca, neka naplati i tri, ali ono…princip.

(Koje li ironije, taman kako pišem članak, dolazi mi HRT ekipa u sobu i snima. Pitam ih kasnije kad će to bit i gdje objavljeno, kaže gospođa, Dnevnik, danas, snima se prilog o studentskom standardu…lijepo, rekoh, i ja pišem na tu temu  op. a.)

No dobro, ne zamaram se previše oko tih problema, jer nagodinu ih neće biti. Naime, prema mojim informacijama, taj restoran se nagodinu ruši. Ostat će nam jedan restoran u gradu i jedan malo dalje. Super. Jedva čekam da dođem u red, pa ću još više jedva čekat da dođem do blagajne. Što više student može poželjeti? Restoran u sklopu studentskog doma? Ma dajte, šta će nam to? Pa najmanji problem se prošetati do grada ili do neke trgovine i ostavit tamo novce. Toga je svjestan i naš Rektor i Sveučilište, jer:

Rektor je objasnio strukturu kredita koje je Sveučilište dobilo (358 milijuna kn) te je napomenuo da u tim sredstvima nije predviđena gradnja nijednog restorana u Hrvatskoj…(dio iz Zapisnika Upravnog vijeća SC Varaždin)

Žao mi je što nemate svi prilike pročitati taj zapisnik, ja sam imao tu privilegiju, i mogu samo reći da svaka čast dr. Čehoku, dr. Hutinskom, dr. Hunjaku, ravnatelju SC-a Kekiću i upravitelju doma Milijašu, Grad Varaždin je poklonio zemljište za izgradnju menze iza doma, oslobodio je naš SC komunalnih doprinosa, sva dokumentacija je pripremljena, priključci na struju, vodu i plin su plaćeni, ali uzalud sve to kad Sveučilište nema sredstva i kad je sve metropolizirano. Novci se šalju u Mostar, a ne mogu se poslati u Varaždin. Postavlja se pitanje – zašto nismo ravnopravni sa studentima (istog sveučilišta) u Zagrebu?
Kako trenutno stoje stvari, menze bi moglo biti, ali ne kao projekt Sveučilišta, već kao projekt javno-privatnog partnerstva Grada Varaždina.
Svaka čast Gradu, Sveučilište – buuu!
Preporodio sam se dok sam u bio nekoliko puta u zagrebačkim menzama, bio sam u SC-u, na Cvjetnom i na FER-u. Tamo se fino jede, izbor je povelik, i dobije se sve gotovo. Nema šanse da vam zaračunaju dvije salate. Hrane ima. Neki dan sam išao na ručak, nije bilo zagrebačkog više. Jel toliki problem viknuti u kuhinju „treba još zagrebačkih!“? Nije. Ali, ha, treba se prošetati ili malo izderati.

Još jedna stvar koja me zanima – što je to „gulaš pivski“? Meni to piše na svakom računu umjesto šampinjona, umjesto sarme i umjesto nekih odrezaka. Zašto ja plaćam gulaš pivski, kad ne jedem nikakvi gulaš? Zašto mi se ono pecivo s hrenovkom naplaćuje kao nešto treće?

Još jedna „higijenska“ stvar je bila kada je kuhar iz kuhinje došao do linije, i golom rukom uzeo dva komada mesa iz onih posuda, i lagano se odšetao u kuhinju. Jel to bilo za njega ili za nekog regularnog gosta, ne znam. Ali nije mi se svidjelo.

Sve me zanima kako će to biti nagodinu. Kako će to izgledati nakon 5, 10 godina….mene tada neće biti u Varaždinu (valjda  ). Studentski dom će nadam se biti proširen prema planovima koji su priloženi ovdje u članku, studenti će moći jesti u studentskim menzama, gdje neće morati trpjeti „miješanje“ sa regularnim gostima, gdje neće morati gledati nečije krstitke ili svatove, već neku tamo curu ili dečka, svakom po volji 

Nadam se da će studenti moći normalno jesti, a ne čekati na ulici u redu, koji doslovce naraste toliko da zablokira ulicu. Bilo bi super i kada bi se proširio asortiman jela, pića i svega ostalog. Da ljeti imamo sladolede, da imamo malo više vrsta napitaka…

Ali ono što si najviše svi priželjkujemo jest povećanje razine studentskog standarda. Mi želimo biti isti kao i zagrebački studenti, po čemu je Varaždin zaslužio da ga se toliko ne ubraja u ništa? Zašto nas se još uvijek smatra periferijom Sveučilišta? Zar smrdimo? Možda, ali sigurno manje nego Zagreb.

Postavlja se tu još mnogo pitanja, nije samo prehrana jedini dio studentskog standarda, tu je i pitanje cijene domova. Mi plaćamo 450,00-495,00 kuna dom mjesečno, dok je u Zagrebu drugačija situacija. No, o tom nekom drugom prilikom, ali eto, nek se spomene 

Za kraj, moje pitanje Sveučilištu i nadležnom nam Ministarstvu: hoćete li shvatiti već jednom da tu postoji i Varaždin, FOI, SCVŽ i da smo dio Vas? Mi nismo Sveučilište u Varaždinu, ali ako se Sveučilište u Zagrebu uskoro ne okrene i varaždinskim problemima, ako Grad Varaždin stvarno sam pokrene i sam bude financirao izgradnju studentske menze i kampusa, bojim se da će možda doći i do odvajanja od UniZG-a, i da ćemo u bližoj budućnosti možda stvarno i imati UniVŽ…

(slika nema, za to ćete morati skinuti PDF sa STAK Portala)

STAK je u sastavu urednikâ Studentskog Lista i moje malenkosti dogovorio za novi broj Lista interview sa profesoricom dr.sc. Blaženkom Divjak.

Pa smo se fino mi dogovorili naći se na faksu u pola osam, tako da dogovorimo još neke detalje i da odradimo taj posao što je moguće bolje. I ja sam se tako ustao u 6.30, obavio WC, umivanje, oblačenje i otišao van iz sobe, pritom zaboraveći probuditi cimera, iako me fino zamolio neka ga probudim. Probudio se oko 9 kaže.

Pričekao sam frendicu (urednicu Lista) i krenuli smo prema faksu. Došli tamo, sjeli pred kabinet u kojem se bude održao interview, i čekali urednika da dođe. Malo smo došli prije pola osam, pa smo morali čekat. I čekamo i čekamo. I još malo čekamo. I bilo je već 15 do 8 i njega nema. Kad - evo ga, dolazi. Al je onda moro na wc. Pa kad je otišo, nije se tak brzo vratio. A profesorica je stigla. Točno u osam.

Fino nas je pozvala unutra, ponudila kavu ili čaj, al nismo uzeli. Nisam ni oči pravilno otvorio još, a kamoli da pijem nešt :)

Upalili smo laptop, pokrenuli snimanje, malo joj objasnili kako će teći razgovor i razgovor je krenuo. Prvo smo postavili nekoliko pitanja vezano u faks, zatim malo o njenom profesionalnom životu i ambicijama, pa smo se malo raspitivali o njenim kolegijima i prolaznosti na tim kolegijima, privatni život, i za kraj smo pitali par blesavih pitanja, tipa što je muškarac bez brkova i slično.

Tokom interviewa je bila jedna very funny situacija, zapravo, profesoričin gaf, al sve je to zbog stresa :)
Ne bih htio ovdje pisati o čemu se radi, barem ne dok ne izađe novi broj Lista, gdje će detaljno taj gaf biti objašenjen, a bome će biti i vidljiv :)

Nakon interviewa smo otišli na kavu u kavanu jednu gradsku, predivno je unutra. Morat ću tam mamu i tatu jednom odvest dok budu u Varaždinu. Pa smo pričali nas troje, dogovarali puno stvari, i odlučili da ćemo odmah danas natipkati interview na papir. Tako da smo otišli na ručak u RAJ (ovo je podebljano namjerno za jednu osobu, zna ona koja je :) ) i popeli se gore na kat. Pojeli smo i ostali smo gore do negdje 15h. Od pola 12. Znači tri i pol sata smo gore sjedili i preslušavali i tipkali.

I tako, dok smo tipkali, primjetili smo da nam urednica voli zareze ;)
Na što ja nisam obraćao previše pažnje, ali je drugi urednik primjetio svaki zarez viška :)
No dobro. Uglavnom, tako oko tri pola četiri smo zgotovili naš interwiev, nije do kraja, al dobar dio je pretipkan.
Dobro smo se proveli kod profesorice, moram reći, jedno jako lijepo iskustvo je to bilo. Nadam se da ću u (bližoj) budućnosti održati još pokoji interview, jer sad sam vidio kako to ide, pa ono…trebalo bi bit lakše :)

Kad časopis izađe, bit ćete obaviješteni, neki će doći po njega na podjelu, nekima ću ga ja uručit osobno. A možda i poštom ;)

A sad idem kod stare DTP ekipe učit radit u InDesignu, da konačno taj peti broj izađe. Moram i koju pivu kupit prvo, nemoš u goste bez ičega :)
Have fun :)

Neznam kako će se to riješit, ali danas smo uspjeli zamijenit se za dvorane, pa smo mi sa svojim mrežama bili u jednoj velikoj dvorani, a ljudi sa engleskog su se selili u ovu malu. Pa smo tak svi imali mjesta.

Inače, opet nam je kupatilo u sobi ocijenjeno kao hiper-prljavo. Ovaj put cimer pere, makar prljavština oživi.

No, dobro, dosta o faksu, jer o njemu će bit još priče, vidim da se budem živciro svakog četvrtka jer ću morat ili stajat na predavanjima iz jednog od najbitnijih kolegija, ili neću bit na predavanjima. Ajmo malo o nečem drugom.

O STAK-u npr. Prvo - dobili smo stak.hr domenu. Al još ne radi, bar za sad, čekam da ekipa iz CARNeta postavi DNS servere. Kad proradi, javim.

Bazeni - redovito idem, morat ću si jedino nekakav program složit. Šta ja znam, sad već mogu preplivat 25 metara onak odjednom po “muški”, čak se ni ne umorim jako dok dođem na drugu stranu :)
A vjerujem da ću do kraja idućeg tjedna valjda moći otplivat i 50m u komadu.
Inače, kad dođem na bazene, onda počnem fino da 50 ili 75m, kako kad, otplivam ko žaba, i onda 25m mlateći. I onda pauza 5 minuta. Pa opet.
I ozbiljno si razmišljam da si kupim naočale one za plivat i čepiće za uši, silikonski ili kakvi su već, pa da mi više ne ulazi voda u uva moja, ili kad krivo nešt zamahnem ili mi dođe neki val, pa u oka moja. Pogotovo kad je voda naklorirana, pa imam osjećaj da imam šljunak u očima…

A u utorak je i jedna frendica išla sa mnom i frendom na bazen, pa smo malo plivali, malo pričali i nisam se baš previše umaro. Još smo poslije otišli u jedan manji bazenčić, topla voda, i neka…hm, građevina valjda, koja tera vodu ko da slap ide. I fino to masira, hoću to doma imat u kadi.

…

Neki dan sam pričao s jednom frendicom koju sam upoznao prek ICQ-a, tj. ona je mene našla, hoće pisat za Studentski list. I dogovorili se mi da ja njoj pribavim i donesem jedan broj Lista. Pribavio ja zadnji broj i dogovor je pao. Tad i tad tu i tu.
Moram priznat, prvo sam bio malo sumnjičav prema tome, jbga, nikad ne znaš ko je s druge strane interneta. Učim ljude i svoje doma da na internetu treba oprezno i nikom ne vjerovat, al eto, ja popustio i dao njoj i svoj broj i pristao na to da se nađemo. I našli se mi jedno veče, pred faksom. Vidiš, ne znam ni koji je dan to bio. Saznao sam, bio je to petak u 21.30 :)
Nema veze, nije ni bitno trenutno. Bitno je to da sam ja nju vidio onak, na pet minuta i gotovo. Reko joj par stvari o Listu, ona mi rekla o čem bi pisala i ćao đaci, svako na svoju stranu dalje.

I to veče sam si mogo onak zamislit njeno lice, izgled. Drugi dan - ništa. Sad pogotovo :)
I baš joj pričam nedavno, kako o njoj jedino znam da ima pirsing i da ima kratku crvenu kosu. Našto sam dobio odgovor da ima smeđu kosu, a kad smo se našli, imala je kosu svezanu u rep :)
Jebem li se zaboravnog.

Iako, ne čudi me to, ne radi toga što smo se kratko vidjeli, nego radi toga što mi unazad 8 mjeseci ljudi koji me znaju vele da sam zaboravan. I to jako. Ne znam jel sam nekome pričao neki događaj, kome sam šta rekao, kome nisam. Često se uhvatim kak sam na faksu i znam da imam neke obaveze (osim predavanja), al ono, koje - nemam pojma :|
Najveća fora mi je kad recimo ujutro nešto pričam frendu, i onda se oko podneva okupi ekipa i idemo na ručak, i onda istom tom frendu idem pričat istu stvar, i to još onako pun žara, sav onako sretan…

Razmišljao sam i o tome da bi me mogli (zli) ljudi iskoristit na tu foru, kao, reko si ovo ili ono, a da nisam to reko i da se (normalno) toga ne sjećam. Al neće, ja ak se ne sjećam, to onda nisam reko. Nije se dogodilo :)

E, da, i jedan extra filmić za kraj, sinkronizacija jedne od bambucha reklama, predobro nešto :D
Kako lik sjebe žensku, haha :)

Budem ovaj filmić embedao, da vidim kako se to kod mene ponaša…vraga budem embedao, sve zezne. Morat ću se pozabavit time, a do tad - evo link.
- A da ti ližem?
- Možeeee!
- E, odjebi :D

Kaže ona da je bila na par takvih susreta već i da su iskustva bila nezaboravna, pa ćemo vidjet hoće li tako biti i kod nas. Ja se iskreno nadam da hoće :)

Tako smo organizirali FOI Forum za subotu, 13. siječnja 2007. u jednoj pivnici tu u Varaždinu. Jedno 20ak ljudi očekujem da će se pojavit, a možda me sudbina iznenadi pa pošalje više (ili manje) ljudi :)
Samo neka se skupi ekipa i bit će dobro…

Događaj je sutra, detalji su ovdje, a ja sad idem dalje referat pisati…