I, blackshtef

Pokusao sam upgreadati wordpress sa 2.0.3 na 2.2.3 verziju. Nisam se drzao dobrog starog pravila:

IF IT AIN’T BROKE - DON’T FIX IT!

Posljedica toga je problem s encodingom i nema nasih grafema. Gad demit, zasto zivim s tim slovima? Zasto jednostavno nemamo englesku abecedu :)
Problem cu otkloniti tokom iduceg tjedna, utorak, srijeda, kad se vracam u Varazdin.

A do tad: ???????? <- ovo su trebala bit nasa slova. Ocito nisu :)

Da. Arhitekture računalnih sustava, predmet s druge godine. Jučer sam imao komisiju, pismeni sam pisao i prošao. Došao na usmeni i pao.
Sad će bit kao da se izvlačim, ali - baš su me potrefila kriva pitanja. Znao sam veliku većinu ostalih pitanja koja je profesor postavljao, ali baš moja ne. Kad god bi nekog kolegu ili kolegicu pitao pitanje, tog trena (baš tog trena, čim je završio s pitanjem, jer znam, shvaćam o čemu priča) je glas u meni vrištao odgovor! Htio sam se ustati i iz očaja viknuti profesoru da ja znam odgovor, odgovorio bih mu na to pitanje, i još bi detaljno objasnio i povezao s pitanjem kojeg je postavio prije! Ali ne - on mene pita o protočnosti i zakašnjelom grananju. Baš ono šta neznam. Gad demit.

Jebiga (skjuz maj frenč), al valjda je tak moralo bit. Zanimljiv je bio to dan, ujutro sam se ustao, otuširao, i otišao na faks na usmeni za jedan drugi kolegij. Položih s ocjenom dobar (3). Okej.

NERVOZA

I onda je došlo vrijeme da se čeka usmeni iz arhitektura. Sjedio sam na klupi ispred dvorane, i držao skriptu u rukama. Sav sam se tresao. Glava me počela boljet, kad bi se malo okrenuo, odmah bi mi bilo onak mučno i zavrtilo bi mi se.
Kiselina u želudcu me mučila, i ko šećer na kraju, sralo mi se ko nikad! Znoj neću ni spominjat, hladni znoj na dlanovima, onak, mokar ko miš.

Sjedim, čitam skriptu i tapkam prstima. Tapkam i nogama, tresem ih onak, oslonjene na prste i tresi :)
Gledam lijevo, gledam desno, slušam ljude oko sebe. Dolaze frend i frendica, sjedaju pokraj mene i ja pucam, nemogu više ni učit, niti gledat te fakin materijale, ni ništ. Blokada mozga, sve je stalo i neznam više ništa. Panika lagano hvata. Nikad nisam shvaćao ljude kako mogu biti nervozni pred neki ispit, postanu zombiji, moja bolja polovica i povraća od muke…ali danas mi je postalo jasno :)

DEATH WALK

Konačno, ušli smo u dvoranu. Frend je predložio nek sjednemo u prvu klupu, da čujemo šta profesor pita. Na kraju je usmeni ispao takav da je profesor svima na papir zadao po jedno teorijsko pitanje, pa kasnije dođe kontrolirat.
I konačno, ušli su profesor i njegov asistent. Vidim, asistent nosi u ruci prijavnice za komisijski ispit, studenti imaju na klupama indekse, papir i olovku i svi su u neizvjesnosti. Osim onih koji su imali upis ocjene ;)

MUKA

Profesor je počeo dijeliti pitanja. Mene je zapalo zakašnjelo grananje. Nisam znao šta je to, nažalost. Ali nisam mogao ne čuti kako kolegica nije znala na šta procesor postavlja adresu memorijske lokacije, ili kako kolega ne zna što znači RISC, a što CISC, ili kako treći kolega nije znao da stog raste prema padajućim adresama, ili kad ne zna koja arhitektura ima varijabilnu duljinu instrukcije, pa ljudi ne znaju adresne prostore, ne znaju osnovne stvari! A ja umirem, vrištim, znanje iz mene želi iskočiti (ala sam pjesnički nadahnut ;) )!!!

Ništa, dobivam drugo pitanje - protočnost. Hvala kurcu, pomislih, ima nade za mene. Počnem crtat Ganttov dijagram protočnosti, kad profesor meni iza leđa - Ne kolega, to nije to, ne tražim to.
Naravno, nisam znao šta traži. I kad mi je kasnije objasnio, opet nisam znao.
Ali bitno da kolega nije znao čemu služi i što radi nop instrukcija, a ja sam znao. Čak sam napravio i taj potez i u odgovor ucrtao gdje se koristi nop-oblačić.

PRESUDA

- Kolega - reče mi profesor - to nije ništa. Morat ćete ponovno upisati predmet. Žao mi je.

Kad je to rekao, došlo mi je da mu odvratim kako smatram da znam za ocjenu dovoljan i da želim druga pitanja (jer neki i jesu dobivali po puno više pitanja, izvlačio je odgovore iz njih i odgovarao umjesto njih…)
Nije bilo baš lako gledati kako ti crvenom olovkom na papir upisuje 1 i zaokružuje ju, onako, definitivno, i uzima papir sa sobom.
Ja sam samo spakirao olovke u torbu, ustao se, kulturno rekao “Doviđenja” i izašao iz dvorane. Osjećao sam se…neznam. Glupo.

Vani su me frendovi čekali, i nisu ni vjerovali u početku da nisam prošao. Ono, pad godine jebote. Prvi put u našem društvu, onak, prvi put da se to stvarno dogodilo. Nije to bio još jedan nepoloženi ispit ili loše riješen kolokvij. Pad godine.

Otišao sam obaviti onda neke stvari u referadu, i krenuo doma. Nazvao sam putem mamu i javio joj loše vijesti. Jebiga. Osjećao sam se kao da sam svoje doma razočarao. Ono, sve super, druga godina studija se privodi kraju, al na kraju - kita.
Baš sam se osjećao usrano na putu doma. Kupio sam si od muke dva bureka, dvije krafne, pecivo i coca colu. Baš je bilo teško. Ono, sjediš za papirom, neznaš ono šta te se pita, gledaš u prazno. Znaš da ćeš past, samo čekaš taj trenutak. I onda se poslije osjećaš…glupo.

Glupo, posrano, propalo! Neznam kakvi su mi sve osjećaji prolazili u tih 10-15 minuta što imam do doma, knedla u grlu cijelim putem, al sam izdržo da od muke ne proplačem. Tad sam se sjetio i da sam zadnji put plakao kad me cura ostavila :)

SMIRENJE

Onda sam došao u dom i sjeo za kompjuter. Počeo jest burek. Čuo se sa curom. Malo smo popričali, a onda sam odlučio otići spavat. Popio sam tabletu za živce, inače ju pijem navečer prije spavanja, al morao sam se smirit. Popio i legao spavat. Al dva bureka, krafna, pecivo i pol litre kole mi nije dalo da zaspem, već me proteralo na wc :)
Časkom sam otišao do kioska da si kupim nešt za čitat (BUG) i kad sam se vratio - posro sam se. Ah…istinsko smirenje, lol :)

Tokom dana sam se još malo izležavao i tako se smirio uglavnom. Sad je sve kul, sve pet. Jebiga, pao sam. Moralo se dogodit valjda. Ja vjerujem u sudbinu, vjerujem da sve ima neki svoj cilj. Nisam ja uzalud pao sad. Već će se to pokazat. Iako bih radije da nisam pao :)

Uglavnom - jedno jako gorko iskustvo. Nebih ga poželio ni najgorem neprijatelju. Prošle godine sam isto tako imao usmeni, ali je bio trivijalan. Ni jedan ispit do sad nije bio tako…ozbiljan, oštar? Ljudi koji su iz pismenog imali 5, jedva su se izvukli s dvojkom. Bilo je i slučajeva gdje su ljudi s trojkom popadali. Ali opet, bilo je i slučajeva gdje su ljudi zadržali svoju ocjenu iz pismenog, ili gdje su sa negativne ocjene dobili pozitivnu. Bilo je svčega, ali meni - sve, samo ne ugodno. Nikad više, nikad rokove turistički trošit, nikad nepripremljen ići na ispit. Nikad više!

Vidjet ćemo šta će biti dalje. Al ima da rasturim sad arhitekture, s 4 ili 5, manje ne prihvaćam!

Nakon par dana provedenih kod kuće, sjedeći na stolcu koji mi i ne paše baš najbolje, radeći za kompjuterom jedan posao koji nije toliko težak koliko je nepotreban, nemogu a da ne napišem post o tome…

Naime, stari mi radi kao profesor u srednjoj školi. Predaje stručne predmete iz područja ugostiteljstva. Kao i svaki drugi nastavnik i/ili predavač u RH, mora imati nastavni plan i program. Naravno, sâm ga radi, odnosno, ja mu pomažem, budući da on nezna radit na kompjuteru.

No ono što smeta i mene i njega i većinu njegovih kolega jest slijedeća glupost naše administracije: naime, u Narodnim Novinama postoje jedinstveni nastavni planovi za određena zanimanja. Ako se netko baš zainteresira za iste, mogu mu ih detaljno objasnit :)

E, ali nebi naša administracija bila administracija da se nemora dodatno komplicirati. Zašto zakonodavac, koji je napisao te planove, nemože donesti neki zakon koji bi profesorima omogućavao da si isprintaju taj NPP ili da NN izdaju u obliku nekakve bilježnice or smthg gdje će biti ti planovi, naravno, sa malim prostorom za prilagodbu prema svakoj školi posebno.

Ovako se mora pri izradi nastavnog plana doslovno copy/paste-at cijeli sadržaj i na kraju samo taj sadržaj raspodijelit po satovima, mjesecima, staviti kvačicu u određenu kućicu ovisno o tome da li se taj sad predaje, vježba , ponavlja ili ocjenjuje i slično.
Ajde - da je to na tim stranicama nekako složeno, napisano ili da je postavljeno za download u obliku PDF ili DOC datoteke, ali ne, to je razabacano po tablicama, i to tako da bi se svaki iole ozbiljniji korisnik računala trebao posramiti. Sve skupa izgleda kao jedna velika Excel datoteka, sa merganim ćelijama, izbrisanim crtama i okvirima i jednostavno - nabacano na hrpu. Užaš :(

A najžalosnije je to što svaki nastavnik u RH dobije na početku svake školske godine novi nastavnički priručnik s nekim CDom. Zašto se na tom CDu ne bi nalazila print-ready verzija NPP-a za zanimanja za koje se moguće školovati u toj školi, na tom području itd. Ili jednostavno - da se slože svi NPPovi i sprže na jedan CD. Dam ruku u vatru da bi stalo. Ako ne, na DVD. But you’ve got the point.

A ne ovako - blago mom starom što ima mene, ali neki nemaju klince koji su voljni odvojiti svoje vrijeme i raditi fakin dosadan posao. Nije toliko dosadan, koliko zamoran i demotivirajuć kad ga radite iz takve nepregledne sirovine.

I onda pričamo o reformama u školstvu…a svaka škola može prema ovome napraviti potpuno svoj NPP, umjesto da sve bude kolko-tolko univerzalno. Ništa, što se mene tiče, ja sam napravio starome programe za sve godine, tako da ću svake iduće samo mijenjati školsku godinu, ali iskreno žalim one koji će to morati od početka raditi.
Pa makar taj netko bio i naš zakonodavac, koji će onda dalje po školama distribuirati te planove…

Sve je depresivno. Gad demit.
Pao sam arhitekture, sad idem na komisiju. Gdje očekujem pad, što znači pad godine. Demit.
Pao sam i još jedan ispit, ali ne toliko bitan. Njega ću položit na drugom roku. Cimer je isto završio na komisiji iz jednog uvjeta. Cura ima još veće sranje na faksu. Pada kiša. Pada u Varaždinu, pada u Zagrebu, pada kod mene doma…sve je tako tmurno, dosadno i depresivno.

Danas idem doma, po stvari, pa se vraćam u dom za par dana. Konačno s kompjuterom. I vozit ću se u omiljenoj mi škodi :)
Pa da kažem par stvari o škodi, a i o tome šta radim dok ne učim. Želim si malo sprat ove fakultetske misli…

Dakle, nova škoda je stigla u moj dom. Prije nje, vjerno nas je 7 godina vozila također Škoda Octavia, ali umjesto 105KS koliko ima ova, stara je imala 90KS. Razlika je (nisam vam ja neki stručnjak za aute, bacam ove izraze bezveze :P) vjerojatno u tome što ova ima famozni air-condition :)
Još jedna značajna stvar i tehnološki napredak za mene jest daljinsko zaključavanje. Sjećam se dok je stari kupio Fiata Tipa, taj je imao centralno i to je bilo ono, wow! Škoda je isto imala samo centralno, a ova ima daljinsko. I ključ je onak, na preklapanje. Vrlo fensi izlgeda dok ga izvadim iz džepa, klik na gumb za otključavanje, i onda klik na ovo u kutu, i ključ iskoči. A i s prednje strane izgleda fensi.
Ja se inače jako volim vozit autom, nisam neki tip za bicikle, šetnje i slično. Je to sve kul i zdravo, al nema meni ljepšeg nego kad mene nešto vozi :)
Dalje, novost u autu je i CD-player, koji, fkors, pušta i MP3ce. Tak da mogu slušat svatovske pjesme dok se vozim. I Johnnya Casha recimo. Kad smo već kod njega, i o njemu će biti redak ili dva u ovom postu.
Gas pedala je onak, elektronska valjda. Što isto nije loše. I imamo podizače prednjih stakala na dugmad, stisneš i otvori se. Jedino što smo svi malo skeptični prema tome, jer se u Tipu dogodilo da se usred najvećeg pljuska, tati na autocesti otvorio prozor i nije se dao zatvorit. Idući dan ga je stari vozio majstoru da ga zatvori, i od onda je bio zaljepljen silikonom. Više se nikad nije spustio ;)
Za ostatak slika evo link: http://flickr.com/photos/blackshtef/1136579296/
A što se Johhnya Casha tiče… saznao sam za njegovu odličnu glazbu sasvim slučajno. Frend mi nasnimao county glazbe, i među njima je bio i Cash. Počeo sam ga slušati i svidjelo mi se.

Nakon par dana, saznao sam da postoji i film Walk The Line, koji govori o Cashovu životu. Sasvim slučajno, taman kad sam zavšrio s filmom i dok sam zainteresirano tražio što više podataka o najvećoj country legendi, moja bolja polovica (tad još nije bila :) ) je započela chat sa mnom i pitala me šta radim. Kad je saznala da obožavam Casha, procvjetala je :)
Naime, ispalo je da je i ona njegov veliki fan! Tad smo pričali baš ono, puno o njemu, i tad sam dogovorio da ću od nje posuditi knjigu “The man called Cash” od Steve Turnera.
Zapravo, htio sam pročitati Cashove autobiografije, ali dok ne dođem u posjed tih knjiga, ova biografija će biti dovoljna.

Ono što je zanimljivo, jest da je knjiga na engleskom. Starci me doma pitaju “pa kak ja to razumijem” :)
Tako da, čekam da prođe ova agonija od faksa, pa da mogu pročitati više od par stranica na dan ove odlilčne knjige. Jer moram i vratit knjigu da mi se draga ne ljuti, a moram i pročitat jer sam obećao profesorici iz engleskog da ću poraditi na svom engleskom tako što ću pročitati Cashovu biografiju na tom jeziku.
Drago je profesorici što današnja mladež sluša dobru glazbu ;)

…vraćam se u staru kolotečinu Varaždina. Deveti je mjesec, vrijeme je za rješavanje zaostataka na faksu. Imam jedan ispit koji mi predstavlja uvjet za treću godinu. Danas sam imao pismeni. Past ću :(

Dobro, za dva tjedna će bit opet rok, ovog puta komisijski. Pa kako bude, ako padnem, ponovni upis druge, a ako prođem, nagovaranje staraca za novi kompjuter i novi, 22″ wide LCD :)

Sutra je još upis jedne ocjene od prije, preksutra jedan usmeni i to je to.

No, ono što mene pati, a to je što se sad, nakon ljeta i masovnog ljenčarenja (stvarno, jedina fizička aktivnost tokom ljeta je bila plivanje na moru. I to sam sve skupa preplivao 100m…) moram pokrenut ponovno. Ne mislim pritom na fizički napor, šetanje od doma do faksa i slično, nego na ono, psihološki. Treba počet mislit opet, razmišljat. Bit pod stresom zbog ispita i kolokvija, bit živčan jer te cimer živcira itd.

A ja nikad nisam volio te, nazovimo to, come-back-ove. Ni dok sam bio u Bjelovaru, čak ni u osnovnoj kad bi ušao ponovno u razred nakon ljeta. Ne volim kad izađem iz neke svoje svakodnevnice, uđem u tuđu (doma) i onda opet moram natrag u svoju. A moja samo što nije počela. Uskoro će počet predavanja, novi kolegiji, gužva s rasporedom. Svemu se tome treba prilagodit. A to je problem, bar meni ;)

Jedino što je dobro u svemu tome jest što ove godine imam malo jaču motivaciju za sve to, opipljiviju :)
Moram radit naporno tokom tjedna da bi mi sve išlo po planu, kako bih imao slobodne vikende za sebe. A i kaže mi doktor to, da sam malo pod stresom i da mi živci ubrzano rade, pa mi je prepisao nekakve tablete za živce. A tek mi je 20 :)

Sad dok pišem ovaj post, evo, baš sam se fino raspiso, jest da je dost besmisleno i zvuči kao da pričam sam sa sobom, al bit će bolje. Bit će bolje jer si baš razmišljam o tome kako ću (bez obzira na to ponavljao godinu ili ne) biti puno aktivniji ovaj semestar, pa vjerujem da neće biti problem i pisat češće. Onak, usput.

Objavit neki tutorial vezan uz web, ili recimo, nešto o strukturama podataka ili programiranju ili šta ću već slušat :)
Uglavnom, stay tuned, bit će ovdje materijala dosta ;)